Ilija Lončarević dugi niz godina je u hrvatskom nogometu, a danas je prokomentirao okršaj Hrvatske i Argentine.

Gostujući u studiju N1, Lončarević je otkrio što očekuje…

“Pitanje je strašno teško. Svi očekujemo pobjedu. Igrači i momčad su nam dali uvjerenje da mogu. Da se nije dogodilo ovo prije, mi bismo rekli da je Argentina Argentina i da su favoriti i da moramo biti skromni. Ali mi ne moramo biti ni skromni ni ponizni, apsolutno smo ravnopravni i smatram da možemo ići na pobjedu.”

Očekuje čvrstu Argentinu večeras…

“Oni imaju svoju prepoznatljivost. Čvrsta su, prgava, na momente prljava momčad. Naš odgovor treba biti naša koncentracija, čvrstina i strpljivost, nenasjedanje na provokacije i kriterije suđenja koji mogu biti na našu štetu, to se nikad ne zna i čekati svoje vrijeme koje će u svakom slučaju doći. Argentina nije ništa specijalno jača. Ne možemo zanemariti Messija. On može biti prevaga, ali samo ako budemo imali propuste u prostoru gdje on igra. Jedan igrač ne može biti prepreka ako smo mi u redu.”

Dotaknuo se i hrvatskih napadača…

“Rekao sam da izbornik ima dvije, tri dileme. To je centarfor, centralni napadač i da bi se morao odlučiti. Nije se odlučio nego ih, prema situaciji ili osjećaju ili njihovom stanju, sporadično stavlja na tu poziciju pa je igrao i Kramarić i Petković i Livaja. I pozicija desnog krila za koju isto nemamo igrača. Oršiću ne paše desna strana, što je istina, Perišiću… Ali mislim da njih dvojica mogu igrati zajedno. Moramo imati još jednog PErišića za dubinu. Mi nemamo dubine osim bekova. Juranović je korektan i pošten igrač i istrči svoje najviše što može… I normalno, lijevi bek, tko će igrati. Zasad izbornik to uspješno rješava.”

Zaključio je kolika je anomalija i je li anomalija kontinuitet igara…

“Može se reći da smo čudna anomalija u svijetu nogometa. Teško je to objasniti. Imamo puno vrhunskih talenata među djecom. Na našu sreću rano odlaze iz Hrvatske i vani stasaju. Kažem na sreću jer mi ovdje nemamo ni materijalne ni bilo kakve druge uvjete da bi se ta djeca mogla razvijati do kraja. … Nitko nikad ne spominje ni trenere. Ja sam najviše naučio gledajući velike trenere. Mi o tome uopće ne vodimo brigu. Prvi je Zvone Boban spomenuo trenere neke dan.”