Zatim ćemo ustati, kako to rade navijači svih klubova na stadionima diljem svijeta kada Maestro izlazi iz igre, i zapljeskati. Malenom čarobnjaku, velikom kapetanu i najboljem kojeg smo imali. Maestru. Piše: Antonio Baković

Bilo je kasno ljeto 2005. Školski praznici još su trajali, a počela je i domaća nogometna liga. Za tinejdžere koji su dosadu kratili radeći na kiosku bila je to sasvim dobra zabava kojom smo popunjavali lijene smjene na ne baš dinamičnom poslu. Naravno posebno se pratio Dinamo koji je bio na putu oporavka poslije sezone obilježene “Ligom za bedaka”. Ne sjećam se više koja utakmica se gledala na mikroskopskom televizoru ispod pulta, ali znam da sam tada prvi put zapravo doživio Luku Modrića. Gledajući ga kako pleše između nedoraslih protivničkih igrača proročanski sam izustio: “Ovaj lik je za Real Madrid”. Jasno, nisam tada mislio na to da će igrati baš Realu već je ime tog kluba u mojoj glavi uvijek bilo sinonim za najviši rang. Mogla je to biti i Barcelona, Manchester United, Bayern… Ipak, na kraju je igrom slučaja to bio upravo Real (nakon epizode u Tottenhamu) u kojem je Luka postao besmrtan za navijače španjolskog velikana.

Razlozi njegovog božanskog statusa u Realu svima su znani – hrpa trofeja koju je pomogao osvojiti i put od najgoreg pojačanja sezone do čovjeka kojem Florentino Perez produžuje ugovor u godinama kada su sve ostale legende kluba već odavno bile ispraćene sa Santiago Bernabeua. Ta činjenica sama po sebi je fenomen i predstavlja svojevrsni osobni uspjeh jednog igrača i to ne bilo kakvog već igrača koji je za reprezentaciju dao vjerojatno i više nego za klub, a to i nije toliko čest slučaj.

Vidjeli ste svi suze dokazanog pobjednika Cristiana Ronalda nakon ispadanja Portugala sa Svjetskog prvenstva. Sigurno ste vidjeli i Neymara kako shrvan plače kao dijete za još jednom, možda i posljednjom propuštenom prilikom da osvoji pehar prvaka svijeta i tako zasluži mjesto u rečenici zajedno s Peleom i Ronaldom Fenomenom. I Luka Modrić bio je utučen, ali nije plakao iako je za njega poraz od Argentine također označio kraj sna o lovu na nogometni sveti gral. Naravno odigrat će Modrić još tu utakmicu za treće mjesto, možda Hrvatskoj donijeti i novu broncu, ali zlato će ostati san. Zašto onda nije plakao? Pa zato što je svjestan da je dao sve, a ljudi koji daju sve nemaju za čim žaliti.

Simbolično, 2006. godine Modrić je debitirao u dresu reprezentacije baš protiv Argentine – i tada je u njoj igrao Messi, i tada je zabio gol. Hrvatska je slavila, ali puno važnije od toga – počela je era Luke Modrića. Nitko tada vjerujem ne bi slutio da će taj omaleni momak postati najveći igrač u hrvatskoj povijesti i jedan od najboljih veznih igrača svih vremena. Jednostavno nije imao karizmu koju kapetani i vođe posjeduju, onako na prvu. Luka je taj status gradio marljivošću i beskrajnom upornošću. Nije bilo reprezentativnog okupljanja koje bi propustio, skupio je 161 nastup i po tome je apsolutni rekorder. Osim toga kroz svojih 16 godina preživio je bolne poraze, smjene izbornika, smjene generacija… Ukratko Hrvatska je s njim uvijek djelovala kao “dark horse”, ali dugo dugo nije ništa napravila. Preživio ispadanje od Turske 2008., neodlazak u Južnu Afriku, ispadanje u skupini Eura 2012., ispadanje u Brazilu 2014. Tada je već imao 29. godina i malo tko je mogao vjerovati da će s Vatrenima napraviti neki veliki rezultat. Ubrzo je uslijedio novi Euro 2016. i novo razočaranje nakon drame produžetaka protiv Portugala. Rezultata u svetom dresu na “kockice” jednostavno nije bilo iako je u Realu Modrić već naveliko dizao raznorazne srebrnine.

Ipak, nije odustajao, a kada se uoči kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo od reprezentacije oprostio Darijo Srna- kapetanska traka, sasvim prirodno sletjela je na njegovu ruku. I tu je zapravo počela njegova vladavina. Već dobrano u tridesetima mnogi bi gledali kako se povući i odraditi još poneku kvalitetnu godinu u dresu kluba, ali ne i neuništivi Modrić čiji najsjajniji trenuci karijere tek počinju. Srebro u Rusiji, igrač turnira, doček na Trgu i konačna potvrda kvalitete – Zlatna Lopta. U toj godini Modrić je naplatio svu muku prijašnjih neuspjeha i sve iskustvo kojim je svoju talentirano generaciju učinio – uspješnom. Naravno da to nije učinio sam, ali bio je kohezivni faktor, mentor i učitelj svojim suigračima. Mandžo, Lovren, Raketa, Kova svi su oni ekstra klase, čak su i karakterno djelovali kao bolji materijal za kapetana jer su jednostavno bili glasniji i prgaviji na terenu. Ipak, svi oni priznali su Modrićev autoritet koji se nije zasnivao na galami već na klasi koju je poput srebrne prašine prosipao nogometnim travnjacima.

I eto nakon takve sezone većina bi, ruku na srce, rekla da je bilo dosta. Ne i Kapetan. Odlučio je da nije kraj pa je odigrao još jedan turbulentni Euro na kojem je Hrvatska odradila i svojevrsnu smjenu generacija. Taj turnir rezultatski i nije bio posebno uspješan pa su mnogi i tada vidjeli Modrića na izlaznim vratima iz Dalićeve družine. I opet su pogriješili.

Modrić u Kataru vjerojatno nije odigrao najbolji turnir karijere, ali bez njega bi ulazak u polufinale bio nezamisliv. Sada, kad je već debelo na krivoj strani tridesetih bilo bi iluzorno očekivati da on rješava utakmice pogotovo one koje traju 120 minuta. To ne znači da primjerice protiv Brazila nije bio fenomenalan, ali ovaj put i njegovi suigrači su preuzeli dio njegovog tereta. I tu ne mislim na teret same igre već na teret očekivanja nacije. Ovaj put svi su se usudili sanjati i javno to kazati od najmlađeg igrača pa do onog najstarijeg. A upravo to je još jedna Modrićeva zasluga. Hrvatsku je uzdigao na vrh, zatim ju na vrhu i zadržao, a kada ode u nasljeđe će ostaviti igrače koji će znati nositi teret očekivanja od velike reprezentaciju što Hrvatska odavno jest. Luka ju je naučio da to i pokaže onda kad je najvažnije.

Jer nije uzalud Modrić nazivan Maestrom. Dovoljno je pogledati rječnik koji kaže: “maestro – (tal.: majstor < lat. magister: vođa; učitelj), naziv koji se u glazbi, u žargonu, rabi u nekoliko značenja. Tako se nazivaju iz posebnoga poštovanja npr. skladatelj, virtuoz, glazbeni učitelj, dirigent ili voditelj ansambla”. Modrićev koncert u reprezentaciji neumitno se bliži kraju. Nama preostaje da se udobno smjestimo pa da čujemo njegov posljednji mundijalski bis i vidimo posljednji zamah dirigentskom palicom. Zatim ćemo ustati, kako to rade navijači svih klubova na stadionima diljem svijeta kada Maestro izlazi iz igre, i zapljeskati. Malenom čarobnjaku, velikom kapetanu i najboljem kojeg smo imali. Maestru.