Kakve šokantne scene na Parkenu, taj muk na stadionu u trenutku kada se Christian Eriksen srušio na travnjak.

Šok, nevjerica, ne samo na Parkenu, nego i redakciji Sport Kluba kada smo vidjeli grozne scene. I ona misao, samo da nije najgore…

Teško ćemo zaboraviti lice šokiranog kolege Petra Čondića koji je uživo pratio tu utakmicu i koji je teško pronalazio riječi nakon izlaska iz kabine.

Bile su to minute neizvjesnosti, čekanje da iz Kopenhagena stigne bilo kakva vijest o stanju Eriksena.

Glavom vam se vrte samo scene tog rušenje, uletavanja Eriksenove žene u teren, tih šokiranih lica na Parkenu. I nikako da prođu.

A onda ipak stižu dobre vijesti: ‘Eriksen je stabilno i priča s okolinom.’

Malo ipak odahneš, najgori scenarij je izbjegnut.

Nakon svega nekako si uvjeren da na teren zbog svega neće možda ni Belgija ni Rusija jer ovo je bila itekakva opomena.

A onda novi šok, Danci i Finci odlučili su nastaviti utakmici, i to još danas.

Pa se zapitaš, pa kako im je do nogometa… I vidiš prvih nekoliko minuta te utakmice i shvatiš da im baš i nije...

Nažalost, Uefa je pokazala da je nogomet za njih samo biznis jer su se mogli usprotivi odluci igrača nakon svega.

Krajnje je vrijeme da se shvati da igrači nisu strojevi, dajte im malo odmora, 80 utakmica po sezoni nije normalno…

Iz godine u godinu imamo slučajeva da se ruše najspremniji nogometaši današnjice na terenu. Pitamo se, čemu i dokle? Imaju li Uefa i Fifa odgovor?