Rusija se plasirala u osminu finala Svjetskog prvenstva. Prvi put. Od kakvog materijala su bile kuglice za grupu A na ždrijebu, to je sada manje važno. Čerčesov i Dzyuba su salutirali jedan drugome kao da su savladali puno moćnije vojske od saudijske i egipatske.

Uostalom, Rusi su dali osam golova, što je možda i njihov najveći uspjeh, nevezano za protivnike. Sinoć je sve izašlo iz okvira nogometa onog trenutka kad je završena utakmica u Sankt Peterburgu. Slavili su svi, uključujući i one koji ne znaju što je zaleđe. Kolega Cvija i moja malenkost smo bili u baru u društvu ljudi za koje je očigledno kako im nogomet nije primaran, ali to ih nije spriječilo da glasno viču po završetku susreta.

Za razliku od svih ostalih utakmica, utakmice reprezentacije prenosi nacionalna televizija. I sve je bilo spremno za općenarodno veselje. Razdragani čovjek s terena stadiona u Sankt Peterburgu vodi program i najavljuje prvo uključenje. Iza njegovog kolege sijaju neke zgrade, reklo bi se da slikom idemo u Las Vegas. Zapravo, idemo uživo u Grozni. Reporter brzo priča, uzbuđen je, a nalazi se u društvu prvog čovjeka Čečenske republike Ramzana Kadirova. On je prethodno, u svojim zlatnim odajama i neformalno odjeven u trenirku, navijao za rusku momčad, pa je prenjeo utiske po završetku utakmice. I nogometno prvenstvo je prilika da se neke stvari stave do znanja.

Kasnije se redom išlo u Jekaterinburg, Novgorod, pa po ulicama Moskve, a reporteri su iza sebe imali veliki broj navijača pa uslijed buke nisu mogli čuti vlastite misli. Mene je sve ovo podsjetilo na ambijent Eurosonga. I na ulicama Moskve je bilo veselo. Nismo bili u samom centru, ali čule su se sirene na sve strane. Rusi nisu navikli na velike nogometne uspjehe, znaju često biti i nezainteresirani za sport, ali nije prošlo ni tjedan dana od početka SP, a oni su već osmini finala. To je čak i njih moralo dotaknuti.

Ranije tijekom dana Cvija (lički medvjed) i ja smo išli na intervju sa Slavenom Bilićem, bivšim izbornikom Hrvatske i West Hama. Kao i obično, bio je dobro raspoložen za priču o nogometu. On radi za engleski ITV kao analitičar zajedno s mnogim bivšim nogometnim zvijezdama. 

Također, složili smo s Bilićem da Francuska nema playmakera, pa smo spomenuli i njegovog bivšeg igrača Payeta, koliko je dobar igrač, ali i kako je poslije skoro svake dobre utakmice tražio povećanje plaće od prvog čovjeka West Hama Sullivena. Biliću se sviđa i igra srpske reprezentacije, posebno mladog stopera Milenkovića. Pričali smo o još nekim utakmicama s Mundijala, Slaven je konstatirao da imam dobra zapažanja, što mi je predstavljalo veliku satisfakciju. Kao analitičari na ovom SP, tu su i Arsene Wenger, Jose Mourinho, Patrice Evra,  Diego Forlan… pokušat ćemo doći do nekoga od njih u sljedećim danima.

Preksinoć su Poljaci bili glavni u Moskvi, jer su jučer igrali protiv Senegala. Zaista su odani svojoj reprezentaciji, a ruska prijestolnica im je idealan poligon za zabavu koju najviše vole, opijanje. To ide do granica ostajanja na nogama. U krajnje nepovezanom razgovoru s jednim od poljskih navijača, saznalii smo da će Poljska igrati finale i da će Lewandowski biti najbolji strijelac. Očigledno je da je Lewa miljama daleko od prave forme, vidjelo se to i u Bayernu, a ono što je Poljska odigrala protiv Senegala nije vrijedno niti jednog boda na Mundijalu, a ne plasmana u osminu finala ili daleko bilo nečeg još većeg. Ipak, na Crvenom trgu mogle su se vidjeti cijele poljske obitelji kako su došle bodriti ekipu, što me podsjetilo na košarkaške navijače Litve. Umjesto odlaska na more, oni se lijepo pokupe i odu na veliko sportsko natjecanje. Iz ove perspektive, djeluje da će možda imati vremena i okupati se negdje.

Kolumbijci su od početka turnira jedni od brojnijih u Moskvi pa sam željno iščekivao njihov dvoboj s Japanom. Za onakve intervencije u obrani, kolumbijski nogometaši su u prošlosti ostajali bez glave. Nadam se da toga više nema u njihovoj zemlji, ali ekipa se samouništila protiv Japana. Bit će svega u toj grupi H.

Pozdrav iz Moskve!