U svim filmovima koje sam još kao klinac gledao vremeplov je neka naprava koja te na brzinu, te obično uz puno prateće buke prebaci u prošlost ili budućnost.

Michael J. Fox se u filmu “Povratak u budućnost” u mističnom De Loreanu za čas prebacio u mladost svojih roditelja, a u mojem slučaju, ta naprava nije, na žalost, bila tako brza I atraktivna, ali niti bezbolna. Put u prošlost je trajao čitavu noć I veći dio dana, počevši od autobusa iz Nottinghama prema Heatrowu, ranojutarnjeg aviona za Varšavu, te malog turbopropeleraša koji me dovezao u Kaljiningrad. Kao dijete sam razbio prozor na obližnoj stanici milicije u predgrađu ličke metropole, pa me brko Dane prekorio: “Opalim li te ovom palicom, zvonit ćeš do penzije”. Nešto slično mi je, samo na ruskom dobacila I policajka pri izlasku iz aviona kad sam je pokušao slikati za naš web site. S tom zgodom koja me vratila u djetinjstvo, krenulo je moje upoznavanje sa simpatičnim, pitoresknim, usnulim gradićem na baltičkoj obali.

U “Povratku u budućnost” glavni lik se vrati u grad I djetinjstvo svojih roditelja, nešto slično je uspjelo I meni, jer Kalinjingrad neodoljivo podsjeća na Gospić u doba kad su moji roditelji bili u adolescentskoj dobi. Stara Lada vozi me s aerodroma prema hotelu I ogromne rupe svladava bez ikakvog napore. Sa svakim udarcem štosdemfera u osovinu kao da čujem starog koji proklinje Kragujevac I onoga koji mu dade krivi auto. Naravno, kriv je bio funkcioner koji mu je odredio taj auto, a ne vrijedne ruke udarnika koje su ga proizvele. Tek poneki najnoviji mercedes koji nas pretekne uz prašinu s druma prene me iz idile povratka u djetinjstvo I vožnje u očevu Stojadinu. Kalinjingrad je tipičan predstavnik postsocijalističke ere, uz mješavinu novog I starog, kako zgrada I automobila, tako I ljudskih mentaliteta. Mladić koji me vozi je nesvjestan komunizma koji ga nije niti malo dotaknuo, na vrlo “slomljenom” engleskom pita me otkud dolazim, te kaže da bi se htio preseliti u “moju Englesku”. Kad sam mu na jako lošem ruskom rekao da sam ustvari iz Hrvatske, tu je krenulo veselje – Modrić je čudo od igrača, Hrvatska će najmanje u polufinale I sve ostalo što bi prosječan Hrvat htio čuti. Ostavio sam mu napojnicu u vrijednosti polovice originalnog računa, a on će vjerojatno Nigerijcu u slijedećoj turi aerodrom – hotel pričati kako je Alex Iwobi čudo I kako će Nigerija biti svjetski prvak.

Kada kažete curi da je simpatična, to je ujedno za nju I najveća uvreda, jer znači da nije lijepa, ali niti dovoljno upečatljiva po bilo čemu drugom kako bi ostavila dublji trag. E, pa na žalost, Kalinjingrad je zaista vrlo simpatičan, što ne znači I ružan, no s druge strane I vrlo umoran. Trenutačno se nalazi na razini laganog drijemeža, jer iz dubokog sna ga je prenulo nešto što se zove Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ulice su tipično ruske, na razini bulevara, tako da se svaki prelazak semafora pretvara u ispit fizičke spreme, a ne šetnju po gradu. Probajte preći ulicu od ukupno deset traka, široku 40-ak metara dok ti s druge strane odbrojava sat, a razdragani vozači jedva čekaju stisnuti po gasu. “Pričekajte na otoku na sredini ceste”, savjetuje mi dedica u prolazu I naglo se pitam pa kako ja to izgledam, vjerojatno sam simpatičan…

Nakon cijelodnevne šetnje po gradu, na povratku u hotel svratim u dućan po osnovne namirnice; u pravom ruskom magazinu miris drvenih dasaka vraća me u gospićku Visočicu. “Po difoltu” naručujem dvadeset deka parizera I nešto sira, kao da čujem staru da ne jedem previše jer samo što nije ručak…