Proteklih mjesec dana mogli ste pratiti našeg Nevena Cvijanovića i njegove priče iz Rusije, putovanju je došao kraj, lički medvjed oprostio se od Svjetskog prvenstva.

Nema više, gotovo je! Francuska je prvak, a Hrvatska odlazi kući uzdignute glave. Jučer sam razmišljao i o tome kako ću se loše osjećati ako izgubimo finale, ali začudo ne osjećam se loše, naprotiv.

Neću puno drviti po utakmici, jer sve ste već vidjeli. Nepostojeći slobodnjak za prednost Francuza, pa onda i onaj smiješni jedanaesterac za još jedno vodstvo i tu je, manje više, bio kraj priče. No, s druge strane, nećemo previše kukati, Hrvatska je ranije imala dosta sreće tako da možemo biti više nego zadovoljni učinkom Vatrenih. Danas se reprezentacija vraća kući, pa slijedi vjerujem veličanstveni doček, nakon toga još par dana slavlja i lokalnih dočeka i onda kreće buđenje, triježnjenje i vraćanje u svakodnevicu.

Taj slijedeći korak neće biti lagan. Već je Zlatko Dalić dao naslutiti kako nije siguran hoći li ostati tu gdje jest. Je li to samo licitacija ili pravo stanje stvari zaista ne znam, ali koliko ga ja poznajem mislim da je ovaj put Šuker naišao na tvrd orah kojega neće tako lagano slomiti. Ne mislim pritom na novce, jer plaću koju Dalić trenutačno prima može zaraditi u bilo kojem, čak i hrvatskom klubu, već na njegovu nepopustljivost na pritiske pri izboru igrača. Tu će biti velikih problema. No, ajmo sad ne kvariti idilu, pustimo narod neka još malo uživa. Tako je malo ovakvih trenutaka sreće u Hrvatskoj i ako već ne ide nikako drugačije neka barem nogomet malo razveseli raju.

Ako se ne varam danas je moj 34. ruski dan i sutra se vraćam kući. Zaželio sam se obitelji i doma, ali daleko od toga da mi je bilo loše. Rusija je bila fantastičan domaćin. Puno toga nije savršeno funkcioniralo i Rusi nisu njemački pedantni, ali sve su uspjeli nadoknaditi svojom slavenskom dušom i velikim srcem. Mnogo puta sam osjetio nevjerojatnu srdačnost ovdašnjih ljudi. Puno sam takvih trenutaka doživio, počevši od malih, gotovo svakodnevnih susreta s nevjerojatno ugodnim i dobrodušnim ljudima, do zaista posebnih, velikih priča. Ne mogu ih sve ovdje pobrojati, ali u lijepoj uspomeni će mi ostati susret s ocem Vasilijem. Naime, Darko i ja smo se ispred dvorane CSKA, gdje se igrao malonogometni turnir, javljali uživo za informativnu emisiju. Najbolja pozicija za to nalazila se unutar parka crkve koja se nalazi preko puta dvorane. Tek što smo se namjestili laka koraka stiže svećenik i širi ruke.

Očekivao sam da će nas upozoriti kako ne možemo tu obaviti posao, ali pitao nas je odakle smo i što radimo kad obavimo posao. Rekli smo da nemamo neke posebne planove i imamo slobodnog vremena. “Onda obavezno dođite sa mnom, bit ćete moji gosti, idemo nešto pojesti i kušat ćete moje odlično vino“, reče otac Vasilij. Znali smo da se takva ponuda ne odbija. Otac Vasilij nas je ugostio u crkvenim odajama, jeli smo izvrsnu janjetinu i pili njegovo prekrasno crveno i bijelo vino. Na kraju smo obišli crkvu i dobili poklone. Otac Vasilij je također zaluđen i nogometom, te je veći dio našeg razgovora bio i više nego svjetovan; o prvenstvu, Modriću, Francuzima, Zbornaji komandi i svačemu drugome. Na kraju, slikali smo se uz mali pokal svjetskoga prvaka kojega je otac Vasilij kupio poslije utakmice ruske reprezentacije koju je pratio uživo na Lužnjikiju. Obećao sam našem nevjerojatno ugodnom domaćinu poslati dar čim stignem kući i otac Vasilij će dobiti dres hrvatske reprezentacije. Nadam se da neće pročitati ove redove jer to bi trebalo biti iznenađenje. Moje isprike što privatiziram ovaj prostor, ali Darko nemoj mu reći ukoliko razmjenite koju poruku!

Svjetsko prvenstvo je iza nas, stigli smo do kraja. Lički međed se oprašta od vas. Nadam se da vam nisam bio dosadan. Priznajem, pokušao sam vas ponekad malo i provocirati, ali iskusni ste vi, niste se dali. Najgori osjećaj za nekoga tko se trudi nešto napisati jest s druge strane ne dobiti nikakvu reakciju. Najgore je biti dosadan i čitatelja ne potaknuti na nešto, bilo što. I ljutnja i bijes i negodovanje su bolji od totalnog mrtvila, a na sreću ja sam dobio svega i više nego što sam tražio.

Također se nadam da sam vam približio ovo putovanje i da vas nisam previše ugnjavio čisto nogometnim/fudbalskim temama. Čitateljima iz Srbije se ispričavam ako sam ponekad bio previše emotivan kad su Vatreni bili u pitanju, ali tako je to. Sjetite se kako to izgleda kad vaši košarkaši osvajaju medalje ili kad Nole mlati levate s druge strane. Kad smo već kod toga, moram čestitati Noletu i nadam se da će te ga lijepo dočekati.

U svakom slučaju, bilo mi je neobično zadovoljstvo u ovih mjesec dana družiti se s vama.

Pozdravlja vas i voli Vaš Lički međed!