Cvijin osvrt na jučerašnju herojsku pobjedu nad Danskom

Rusija 2018 2. srp 201810:50 > 11:10
Alex Livesey, Getty Images Sport

U još jednom blogu našeg "letećeg" reportera Nevena Cvijanovića pročitajte što misli o jučerašnjoj utakmici Hrvatske i Danske.

Poslije onakve, teško izborene, pobjede i opće histerije koja vlada u domovini, kažu da treba napisati nešto epohalno, nešto herojski i lirski snažno. Kad je Hrvatska u pitanju, mislim da posao na ovom prvenstvu još nije gotov, pa ću to junačko djelo ostaviti za kraj puta, gdje god on bio, a ovdje ću se posvetiti analizi onoga što smo imali priliku vidjeti u susretu protiv Danske.

Svaka čast i kapa dolje na prolasku u četvrtfinale, veliki je to uspjeh! No, znate da sam ja staro gunđalo, pa ću krenuti s one strane koja nije tako lijepa, a dan poslije pobjede nitko je niti ne želi vidjeti. Ipak, netko mora pokvariti idilu, jer inače neće biti dobro protiv domaćina turnira u slijedećem nastupu. Pošto mi nismo nojevi koji zabijamo glavu u pijesak, a tko će drugi?

Naravno, ne morate se složiti sa mnom. Ipak je ovo samo blog, moje osobno mišljenje o nečemu, gdje ja svašta trkeljam, a vi ste pozvani komentirati. Samo je Aristotel u svoja doba smatran vrhunskim autoritetom u kojega se ne smije sumnjati. Ja (za sada) nisam na toj razini. Ovo u zagradi shvatiti kao šalu, a ne nadmenost.

Pokušat ću sagledati sve aspekte ovog složenog nastupa hrvatske momčadi. Složenog zbog toga što je puno dobroga proizašlo iz njega, ali ono što smo, većim dijelom, imali priliku gledati u Njižni Novgorodu, ipak nije bilo dobro. Da pojasnim, sam konačan ishod bio je puno bolji od kvalitete posla! Jesmo li, najzad, nakon svih Turskih i Portugala, imali i puno sreće? Vjerojatno jesmo, ali i sreću treba zaslužiti!   Najprije, nešto što mi je ponovno “izbolo oči” tijekom utakmice i ne mogu vjerovati da nitko to ne vidi, ili možda ne želi vidjeti.

Clive Mason/Getty Images

 Koliko god  pojedini hrvatski mediji ovu utakmicu dizali u nebo, mislim da treba reći da je ovo ipak bio najlošiji nastup Dalićevih igrača na ovom prvenstvu, usudim se reći lošiji (možda je ispravnija riječ “dosadniji”) i od onoga protiv Nigerije. Gotovo od samog početka stvari nisu u potpunosti funkcionirale, a prvi put, na žalost, moram dodati da u tomu i hrvatski izbornik ima svoje prste, i to kad je selekcija igrača u pitanju.

Naime, ono što znamo već dugo vremena, ali se bojimo na glas izreći jest činjenica da Mario Mandžukić, kolike god bile velike njegove zasluge u reprezentaciji i koliko god bio dobri duh te momčadi, zauzima mjesto nekomu tko bi mogao odraditi ozbiljan posao na njegovoj poziciji. Tu, prvenstveno, mislim na sjajnog Antu Rebića, koji je definitivno zaslužio biti isturena špica. Ako iz nekog razloga Mandžukić i treba biti u prvoj postavi, (umjesto, mislim, boljeg Kramarića) onda to definitivno nije na poziciji koju trenutačno igra.

No, daleko od toga da je Mandžukić sinoć nešto zabrljao, naprotiv postigao je pogodak. I baš zato, da me ne smatrate licemjerom, iznosim ovakvo razmišljanje upravo nakon utakmice u kojoj je zabio gol. Ako me netko među vama poznaje, onda zna da želim sve najbolje tom vrijednom igraču, koji uvijek daje sve za momčad.Međutim, mislim da je iscrpio i posljednje atome snage i da više ne nema dati puno toga za dati.  

Druga stvar koju zaboravljamo jest činjenica da su Danci stvarali prigode i na momente izgledali puno bolje. Momčad koja se prvenstveno brani često je bila pred našim golom, a naša je obrana djelovala prilično zbunjeno. Pri tom “obrana” moram naglasiti da prvenstveno mislim na Lovrena, koji je često reagirao panično. S druge strane, moramo pohvaliti Domagoja Vidu, koji je standardno dobar.

Krenemo li ovim putem, naći ćemo zamjerke gotovo svakom igraču, osim Subašiću, Modriću, Rakitiću i sjajnom Rebiću. Modrić jest promašio jedanaesterac, ali imao je i dovoljno hrabrosti da ga puca tri minute prje kraja, a konačno, i ona izvrsna lopta prema Rebiću njegovih je nogu djelo. Tim putem, pojedinačnih kritika, ipak nećemo krenuti, jer sve ovo što sam do sada napisao ipak ne može zasjeniti konačan uspjeh. I zato, još jednom; svaka čast i kapa dolje! Evo što smo sinoć imali priliku vidjeti.

Vidjeli smo momčad s karakterom, vidjeli smo pravu “klapu” i, na kraju, vidjeli smo minuli rad. Velike momčadi imaju nešto što se zove kolektivna memorija i zato prolaze dobro i kad igraju loše. Nakon svih nedaća i surovih ispadanja s velikih natjecanja, Hrvatska je dostigla tu razinu da pobjeđuje i kad ne izgleda dobro.

S druge strane, velike momčadi imaju pravo na loše nastupe, imaju pravo na neraspoloženje i umor, ali nemaju pravo na poraz! Koliko god nastup Hrvatske protiv Danske bio neuvjerljiv i blijed donio je i veliku pobjedu duha. Mislim da je sinergija među igračima dan poslije Danske puno bolja nego dan uoči.

Također, samopouzdanje i pozitivan stav gradi se upravo ovakvim utakmicama i nije niti malo loše, naprotiv, da smo prošli ovakvu bitku uoči utakmice s domaćinom turnira, bez obzira koliko umorni igrači bili. Za kraj, ne mogu propustiti priliku povući jednu paralelu. Prije dvadeset godina, hrvatska je reprezentacija, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, stigla do brončanog odličja. Koliko god sad to izgledalo bajkovito i šareno, ipak treba reći da nismo uvijek izgledali dobro.

Mučili smo se i protiv Japana i protiv Rumunjske, a i Jamajka nam je držala 1:1 do gola Robija Prosinečkog na otvaranju drugog dijela. Kao što je to nedavno rekao Slaven Bilić u razgovoru za našu televiziju: “Mora se negdje otvoriti, moraš imati nekoga tko će povući. Nama su to bili Ladić, Asanović i Šuker, koji su odigrali turnir života”. Sinoć je Danijel Subašić bio maestralan! Rijetko se razmećem ovakvim “širokim” pridjevima, ali čovjek me je stavio uza zid. Također, ogroman vjetar u leđa Hrvatskoj su dala velika pluća Ante Rebića. Dodajmo tome i, u hvalospjevima neizostavni dvojac Modrić/Rakitić, i eto smjese za ukusan kolač pod nazivom “Rusija 2018”. Kolač koji se još uvijek priprema, a čini mi se da će biti “za prste polizati”!