Jedna od tih crtica dogodila se otprilike u ovo doba sada već prilično davne, mislim da je bila 1989. Ispravite me ako griješim i ako sam protokom vremena zaboravio godinu, no definitivno se to zbilo u smiraj sretnih dana, prije svih sranja koja su nastupila samo nešto kasnije.
Bila je to jedna od onih sparnih zagrebačkih večeri, a prva asocijacija koja mi padne na pamet kad se sjetim te zgode iz mojih kasno srednjoškolskih dana jest da je bila “ljepljiva”. Ne samo zbog teške smjese zraka, duhanskog dima i znoja u klubu studenata arhitekture, već i zbog vjerojatno najgoreg alkohola kojim smo se ikada nalijevali. Novaca gotovo da nismo niti imali, ali nisu nam niti nešto pretjerano trebali. Gušter je sa sobom ponio bocu Badelova kruškovca, koju je uspio prošvercati pokraj vrlo zajebanih redara, pa je njegov podvig te večeri bio i tim veći. U gužvi, dok pokušavaš otpiti gutljaj svako malo netko te gurne i ta ljepljiva masa prolije ti se po prstima, majici i “Levis”traper jakni, koju sam dobio od tetke iz Amerike. Upravo je ta jakna bila i jedan od simbola večeri jer Đoni je između ostalog pjevao i o “tetkici koja živi u Bruklinu”. Ova moja nije bila iz Brooklina, već iz Ohia gdje i danas živi. Nitko to nije znao, niti je ikome bilo bitno, važno da je “s onu stranu bare”. Na petoricu zaigranih mladića boca kruškovca brzo ode, pa je pomno planiranje bilo ključ uspjeha.
Nije niti čudno da je Gušter danas financijski direktor jedne ozbiljne tvrtke, koja posluje u nekoliko europskih zemalja. Već je te večeri dokazao svoj izniman talent, te je nakon uspješnog pothvata s kruškovcem, zgodno izbudžetirao par piva tijekom koncerta, kutiju cigareta i, na kraju, krunu večeri – grand finale bunovnog adolescentskog provoda. Potpuno pijanstvo tih dana nitko si nije mogao priuštiti. Ne zbog školskih obaveza slijedećeg dana ili društveno odgovornog ponašanja, već zbog nedostatka financijskih sredstava. Kako to u Zagrebu kažu poziv na posljednje piće iliti “fajrunt” donio je povratak u stvarnost, koji je redovno počinjao jedinom jeftinom i ukusnom opcijom da ne svisnemo od gladi – burekom na okretištu tramvaja, zagrebačkoj remizi. Što god jeo u životu, u kakvim god delicijama uživao, na koliko god sponzorskih večera bio u kojima te pokušavaju impresionirati raznim škampima, biftecima i jatima oboritih ribetina, cijelog ću života pamtiti taj trokut složen od nekoliko kora prošaranih sirom, s masnim mrljama na prstima, probijenim kroz troslojni papir. Jednako masan žig ostao je urezan u koru mog mozga. Ne zbog nekakvog nevjerojatnog okusa jednostavne namirnice koju je priredio djed nekog danas švicarskog reprezentativca, nego zbog svega ostalog što je taj “siromašni” burek okruživalo, zbog kolopleta osjećaja i okusa najlijepšeg doba svakoga od nas.
Te sam večeri posljednji put služao Azru uživo i, gotovo sigurno, većim dijelom i zbog toga pamtim to kasnonoćno druženje petorice prijatelja. Prošli smo “sito i rešeto” u nekoliko prijašnjih, ali i godinama koje su uslijedile. Još uvijek smo tu negdje, još uvijek se povremeno vidimo, razasuti na različite strane svijeta, povezani mejlovima, vajberima, vocapovima, ali i tim burekom, koji i dalje jače zvoni od svih tih novokomponiranih naprava.
Još jedan dan je iza nas. Javili smo se za sve vijesti koje na svijetu postoje, obišli sve “naše srpskohrvatske” navijače koje smo mogli obići i snimili ih kako razdragano šalju svoje primitvne političke poruke zapakirane u sportsko okruženje podrške dvanaestog igrača iz domovine/otadžbine. U smiraj dana, samo ovaj put u drugom gradu, u drugoj zemlji i s drugim razlogom, baš kao i prije tridesetak dana, sjeo sam na burek na “remizi”. Ovaj put ta remiza je parkić na Leninskom prospektu u Moskvi, a od petorice prijatelja ostala su dvojica. Jedan iz originalne postave, baš ja glavom i bradom (sada ćelavom glavom i sijedom bradom) i moj novi drug, kako ga zovem “supu(a)tnik” Darko. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da godine nisu niti prošlo, ponovno je posljednje što pamtim u danu baš burek ili kako to ovdje zovu “hačapuri”. Gruzijsko nacionalno jelo kojega rusi jedu umjesto kruha i u “negruzijskim restoranima”. Baš kao i naš obični i priprosti burek i ovaj ima svoje high tech varijante, te može biti s mesom ili dodatkom špinata ili nečega sličnog.
Poput male zagrebačke “prčvarnice” u koju smo mi običavali odlaziti, i ovaj lokal gotovo da i ne zaslužuje da se zove lokalom. Nemu tu ništa “fensi” i blistavo, nema niti jedan pridjev zbog kojega bi u njega, u sitne sate zašao neki pripadnik zlatne ruske mladeži u potrazi za kasnonoćnom okrjepom. I, upravo zbog toga, mi navratimo gotovo svaku večer, na kraju obavljena posla. Još jedan hačapuri za kraj, da posložimo dojmove, da se dogovorimo za sutra i kresnemo jednu dobru rusku pivu prije spavanja. Nigdje drugdje poslije deset sati uvečer niti ne možete dobiti alkoholno piće ,ali šefica Anastasia, uz obavezno “nje govorit nikomu” daje nam par limenki iz frižidera, zamotanih u nekoliko vrećica iz kojih obavezno moramo i piti, kako nitko ne bi niti posumnjao da dva odrasla muškarca u parku, uz hačapuri piju sok od breskve.
“Ljepljiva” zagrebačka večer kao da se ponovno budi u Moskvi. Puno toga nije kao nekad, ali opet, kao da je ostalo isto. Neke stvari se ne mijenjaju, i dobro je da tako. “Fantom slobode” je pobjegao u Nizozemsku davno prije negoli sam ja otišao ravno do dna, do hačapurija na Leninskom prospektu.