Još dok sam bio klinac otac mi je znao pričati raznorazne bajke, a sve “društveno političke” ostale su u mojem sjećanju uvezane u korice s naslovom “prednosti sovjetskog u odnosu na sve ostale sustave svijeta”.

Koliko god danas bilo popularno hvaliti se antikomunističkom prošlošću i precima koji su su bili proganjani i zatvarani u mrskom sustavu, ja (na sreću ili iz današnje perspektive možda žalost) nemam takvih iskustava. Moj otac u tom bivšem sustavu  nikada nije bio neka bitna figura, niti smo imali puno, ali u toj preslici sovjetskog socijalizma živjeli smo ugodno; vozio se neki od kragujevačkih mercedesa, svake se godine išlo na more, djeca su jednom godišnje dobili neke tenisice koje smo nastojali ne izderati u prvih par mjeseci, te smo ih prali četkicom za zube.

Ovako, u par crtica istrgano iz mojega sjećanja, to je ono što mi je bilo bitno. Bilo je i drugih krasnih i vjerojatno bitnijih stvari, ali ih se ne sjećam, poput povoljnih kredita, društvenih stanova i sindikalnih polovica. Ne sjećam ih se vjerojatno i zato što o tomu nisam ništa znao i nisu imali veze s onim što me je zaista zanimalo, nisu imali nikakve veze s Dinamom, Zvezdom, Hajdukom i Partizanom, nisu imali veze s Mlinarićem, Buljanom, Cerinom, Šestićem, Janjaninom i ostalima. Iz tog doba sjećam se i malog dvorišta nedjeljom poslijepodne, kave na stoliću, filter 57 i mali “Salora” radio prijamnik. Iz zvučnika je treštio cigaretama izjedeni, promukli glas radijskog skretničara: “Na Karaburmi je neriješeno, a sada se selimo u Maksimir gdje nas očekuje Ivo Tomić”, pa onda u krug od stadiona do stadiona. Prekrasno putovanje koje sam jedva čekao, brojeći dane u tjednu, put kojega smo prolazili svakog vikenda s tim egzotičnim imenima; Marakana, Karaburma, Poljud, Pod bijelim brijegom, Koševo, itd, itd…

Moj stari je, kažu, bio dobar igrač. Iako će me nakon ovih redaka proklinjati poštovatelji Sloge iz Gospića, moram reći da nikada nije nastupao za neki veliki klub, naravno osim već spomenute ličke “mes que en club” nogometne institucije. Za razliku od svega ostalog, izuzevši svijetle primjere poput Lava Jašina, mađarske lake konjice, te sjajne generacije kijevskog Dinama, nogomet je jedino područje gdje je zapad bio uvjerljiviji od istoka, a to je čak i moj stari nevoljko priznavao. Nikada nije bio tvrdokoran i nepopustljiv, ali u pravilu Jugoslavija je tada na karti svijeta bilo istočno, te smo, samim time, i mi naginjali na tu stranu. Ako je nogomet već, na karti svijeta pod nazivom “tko je bolji” bio rezerviran za zapad jedna od stvari koja je definitivno stršala iznad svega u lijevoj koloni tog popisa bila je slavna moskovska podzemna željeznica.

Kakva li je to čudna igra sudbine, ali i zgodna slučajnost da slavni metro s očeva popisa sovjetskih znamenitosti ugledam upravo zbog njemu najveće ljubavi izvan obiteljskog kruga – nogometa. Čuo sam i kako su ga gradili i kako je najčišći na svijetu, i kako je naravno i najbrži. Za brzinu ne znam, ali ovo sve ostalo definitivno stoji. Prva linija izgrađena je daleke 1935. godine, kada su od europskih gradova podzemnu željeznicu imali još samo London i Pariz. Te je godine, naravno drug Staljin bio na vlasti te je predsjedničkim ukazom naređeno da ta prva linija mora biti dovršena u rekordnom roku. Tako je, naravno i bilo. A kako drugačije, jer svaki neposluh se kažnjavao odlaskom na podužu relaksaciju u, tih dana vrlo popularno odmaralište u Sibiru. Danas je moskovski metro, sa svojih 365 kilometara i 214 stanica sedmi najduži na svijetu, te je uvjerljivo najzaposeniji, kada se radi o broju prevezenih putnika. Unatoč mnoštvu ljudi koji tumaraju vagonima i hodnicima metro, svaka je stanica vrlo uredna i jako dobro održavana. Monoumentalnost se osjeti na svakom koraku, a posebno bitne stanice koje nose imena slavnih događaja iz prošlosti, poput Oktobarskaje govore nam da je bitno naglasiti poruku, a ne samo funkciju, puki prijevoz ljudi s jednoga na drugo mjesto.

Otišao sam predaleko, raspisao se o svemu i svačemu, te ne znam kakve sve ovo ima veze s nogometom. Svjetsko prvenstvo se igra u Rusiji, koja je dobar domaćin. Nema više Sovjetskog saveza, nema socijalizma, a iz bivše Jugoslavije tu su Hrvatska i Srbija. Vremena se mijenjaju. Na bollje ili na gore, kako komu i kako gdje.