Pred veliko finale Davis Cupa, posljednje u ovakvom ruhu, gdje će snage u Lilleu odmjeriti Francuska i Hrvatska, naslov ne može biti prikladniji, ali ni naše želje da uzmemo zadnji "pravi" Davis Cup naslov i odemo u tenisku besmrtnost.

Ponedjeljak je, predvečer, dok ovo počinjem pisati. Napokon slobodan dan za mene, barem što se posla tiče. Nakon gotovo 11 mjeseci teniskog non-stop ritma, kako za igrače na Touru, tako i za nas, teniske komentatore i sladokusce na Sportklubu, a ima nas takvih baš puno, dođe (barem meni) i jedan dan bez posla, bez tenisa.

Cijeli dan rješavam neke privatne obveze za koje čovjek često nema vremena dok je u tom ludom non-stop radnom ritmu, u kojem ponekad nemaš slobodni dan doslovno po 30-40 dana. Ali, ako voliš sport, ili, ako baš hoćete, ako voliš tenis, naprosto uživaš u tome, nosi te neki virus ili adrenalin svaki dan i svake večeri. ”Sutra opet ispočetka, neka nova uzbuđenja.” Nikad ne znaš što sutra donosi…   

Sinoć je završio ATP Finals u Londonu, zadnji teniski turnir ove sezone koji smo prenosili na Sportklubu. Alexander Zverev je u finalu dobio Novaka Đokovića. Siguran sam da nema baš puno onih koji bi nakon Novakove polufinalne ”šetnje” protiv Andersona, odnosno, nakon svega što je napravio i kako je odigrao taj turnir do finala, ali i cijeli drugi dio sezone, stavili novac na tu opciju. Opet, nikad ne znaš što sutra donosi…

Završni turnir u Londonu nije bio naročito uspješan za hrvatski tenis, jer nitko od naših nije ušao u polufinale. Bit će još puno prilika, vrlo brzo, siguran sam, jer su naši dečki sve bolji i bolji. U singlu je Marin Čilić konstanta Top 10 ekipe, Borna Ćorić je već ove sezone odškrinuo vrata tog društva, a o parovima valjda ne trebam niti govoriti.

Mate Pavić postao je prvi Hrvat ikada koji, u bilo kojoj konkurenciji, završava sezonu na prvom mjestu ATP-ljestvice! Možda ovo moram malo pojasniti. Mate i njegov regularni partner na Touru, Austrijanac Oliver Marach, završavaju sezonu kao najbolje rangirani tim u parovima na ATP Touru. Veličanstven uspjeh!

A uz Matu Pavića, imamo još trojicu igrača među 35 najboljih svjetskih igrača parova na svjetskoj rang-lestvici, Nikolu Mektića, Franka Škugora i Ivana Dodiga. U singlu, pak, imamo dvojicu među prvih 12! Marina i Bornu. Ovo naglašavam jer nisam siguran jeste li, ljudi, svjesni koliko je to dobro i veliko…

Za mene kao komentatora na Sportklubu, teniska sezona je gotova. U sljedećih 40 dana okrećem se, kao komentator na najboljoj sportskoj televiziji koju možete zamisliti, svojoj drugoj sportskoj ljubavi, košarci. Zapravo, ako ćemo iskreno, kronološki gledajući, prvoj. Ali, to je neka druga priča… Ponedjeljak predvečer, sjednem pred računalo, te krenem na putovanje internetskim bespućima. Nisam od onih ”fahidiota” koje ne zanima ništa osim sporta, baš naprotiv.

Svejedno, ako si sportski novinar i komentator, i(li), naprosto, sportski zanesenjak, ”surfanje” te, htio – ne htio, barem na kraju odvede prema sportskim stranicama. Naiđem, tako, na intervju koji je za Jutarnji list dao Mario Ančić, uoči finala Davis Cupa. Možda, kod nekih, pomalo već zaboravljeni Mario Ančić. Mladić kojeg je bolest (mononukleoza) zaustavila u naponu snage, kada je ušao među 10 najboljih na svijetu i nagovještavao tako puno. Ja ga se često sjetim. Bio je i igrač i dečko baš po mom guštu.

Neopisivo mi je drago što je uspio u životu i nakon tenisa, iako nisam sumnjao, jer sam u njemu vidio ono ”nešto”, što je potrebno za uspjeh, čak i kada ti fortuna okrene leđa. Ali, kakav je borac bio na terenu, takav je bio i izvan terena. I danas, na svu sreću, koliko čitam i čujem, živi lijep i ugodan život nakon teniske karijere.

I onda se čovjek sjeti, Ljubo i Mario, kakva je to reprezentacija bila! Uz dužno poštovanje ostalima, Ljubo i Mario su bili dvojica pojedinaca, dvojac koji je 2005. osvojio Davis Cup! I ne, ovo nije floskula, stvarno dužno poštovanje prema ostalim članovima te reprezentacije, kao i prema svim profesionalcima u ”bijelom sportu”.

Dovoljno sam dugo novinar u tenisu na svim razinama, pa znam koliko je teško doći i među 200 najboljih na svijetu u tenisu, ili 300, ili 500. Mi, eto, imamo tu sreću da već dulje vrijeme imamo tenisače koji su pri samom vrhu svjetskog tenisa, ili tu negdje…

Ne treba mi, naravno, podsjetnik da nas sljedećeg vikenda čeka vrhunac sezone, što se hrvatskog tenisa tiče. Ali, intervju s Ančićem podsjetio me još jednom na tu veličanstenu, 2005. godinu, kada su Ivan Ljubičić i Mario Ančić, uz diregentsku palicu teniskog maga Nikole Pilića, sami osvojili Davis Cup! Igrajući i singlove i parove iz susreta u susret. Kako su samo tada u 1. kolu sredili, usred Kalifornije, najjaču američku postavu ikad, s Andreom Agassijem, Andyjem Roddickom i braćom Bryan u naponu snage!

Prije 13 godina imali smo dvojicu igrača, pravih igrača za titulu. Ljubo i Mario. I oni su to osvojili. Danas imamo veću širinu u sastavu, pogotovo u parovima. Ali, Francuzi imaju još veću širinu. Toliku da si njihov izbornik Yannick Noah može priuštiti izostaviti iz sastava Gaëla Monfilsa i Gillesa Simona. Ako mene pitate, čovjek je time sam sebi pucao u nogu. Monfils ima protiv Marina Čilića 3-0 u međusobnim dvobojima, a Simon 6-1. No, valjda Noah zna što radi. To nije naš problem.

Dragi moji čitatelji, dragi moji teniski i sportski fanovi, pred nama je zadnji finale Davis Cupa u formatu kakvog znamo već godinama, desetljećima. U Lilleu, protiv branitelja naslova, Francuske, pred oko 25 ili 26 tisuća ljudi, svakog od tri dana finala. Nisam čovjek od društevnih mreža, ali, priznajem, tu i tamo bacim oko.

I baš me raduje što vidim (pročitam) da mnogi hrvatski teniski zaljubljenici shvaćaju i prepoznaju o kakvoj se prilici radi. Nije ovdje samo riječ o prilici za osvajanje Davis Cupa. Mi smo ga već osvojili, a Francuzi su ga osvojili već 10 puta. Ovdje se radi o zadnjem ”pravom” finalu Davis Cupa, to je prilika koju imamo priliku zgrabiti samo mi ili Francuzi!

I zato, dragi moji, budite s pozitivnom energijom uz naše tenisače sljedećeg vikenda u Lilleu, pa makar vam tenis i ne bio pri vrhu ljestvice vaših omiljenih sportova. Jer ovo je, u jednom širem kontekstu tenisa i Davis Cupa, ”sad ili nikad” situacija.

Da, imali su naši tenisači sjajnu priliku prije dvije godine u finalu protiv Argentine u Zagrebu, kada su već stavili jednu ruku na trofej, koji im je na kraju izmakao. Tenis je takav sport. Davis Cup je takvo natjecanje. Te iste sezone je Hrvatska okrenula 0-2 nakon prvog dana u gostima kod Amerikanaca, samo da bi na kraju izgubila taj finale, u kojem je pobjednička skripta već bila napisana.

Ne znam kako vi, ali znam za sebe. Sljedećeg vikenda u mislima ću biti uz Marina, Bornu, Matu, Ivana, Franka i izbornika Željka u finalu Davis Cupa protiv Francuske u Lilleu…