Jednom tv-komentatoru, nenaviknutom na svakodnevno pisanje blogova, teško je pronaći riječi kojima bi se opisale emocije koje se miješaju nakon nedjeljne drame u Areni Zagreb i pobjede Argentine protiv Hrvatske 3-2 u finalu Davis Cupa...

Bio je to prvi finale nakon nekoliko godina koji nisam prenosio za Sportklub u kabini, prvi finale koji sam ispratio uživo – na licu mjesta. I nije mi žao, bez obzira što je moja Hrvatska izgubila, a bila je tako blizu pobjede. Još u četvrtak sam napisao, trebamo samo uživati, a na terenu, što bude – bit će. Tako je, zapravo, i bilo. Uživali smo, u prekrasnom ambijentu najvećeg sportskog događaja godine u Hrvatskoj, u ozračju u Areni za koje su podjednako zaslužni i hrvatski i argentinski navijači, u velikim bitkama koje su se vodile na terenu. I bez obzira kako se sada vama to čini, budite sigurni da je baš svaki protagonist ovog finala dao sve što je mogao i što je imao za ponuditi u tom trenutku za svoju reprezentaciju i za svoju zemlju…

Negdje pri kraju Karlovićevog meča, moj dragi kolega i prijatelj Neven Bertičević, legenda i doajen Sportskih novosti, valjda je osjetio koliko sam tužan, ne razočaran nego baš tužan. Samo mi je rekao: ”Stojko, to ti je jednostavno tako, nije nam bilo suđeno dobiti ovaj finale.” Kao i uvijek, bilo da piše ili neformalno razgovara s kolegama u društvu, Neven je u samo par riječi briljantno opisao situaciju. Očito nam stvarno nije bilo suđeno. Kada je Marin Čilić imao 2-0 u setovima protiv Del Potra, govorio sam svojim kolegama na press-tribini da je Davis Cup naš. Kako me samo ovoga puta moj osjećaj izdao. A odgledao sam u životu tisuće i tisuće teniskih mečeva i naravno da znam da nije gotovo dok sudac ne kaže ”gem, set i meč.” Međutim, Delpove su noge bile nekako teške, odugovlačio je maksimalno koliko je mogao, ponekad, da ne kažem često i preko dopuštenog vremena, ali koga je u tom trenutku za to bilo briga. Marin je odlično servirao, odlično igrao i činilo se da je scenarij za naše slavlje već napisan, nedostajala je još samo zadnja rečenica u toj skripti.

Međutim, nerijetko u sportu, ne samo u tenisu, svjedočimo preokretima koje nazivamo nevjerojatnima. Ta se riječ u žargonu sportskog novinarstva možda prečesto koristi, ali ima smisla. Nešto što nije baš vjerojatno. Međutim, ponekad se događa i dogodilo se u nedjelju u Areni. Netko će reći da nemamo sreće s tom uistinu prekrasnom dvoranom, u njoj smo izgubili finale Svjetskog prvenstva u rukometu, u njoj je Kecman u finalu regionalne košarkaške lige, današnje ABA lige, zabio tricu sa svoje polovice šest desetinki prije kraja utakmice za pobjedu Partizana protiv Cibone, a sada je u njoj Hrvatska izgubila finale Davis Cupa u kojem je imala 2-1 u pobjedama i 2-0 u četvrtom meču. Imao je Čilić i rani break u petom, ali to sada stvarno nije više važno.

Sportskim novinarstvom bavim se već četvrt stoljeća i uvijek sam pozitivnim situacijama, doživljajima i emojicama volio davati prednost u svom radu ispred negativnih. Međutim, moram istaknuti i nešto zbog čega mi je posebno žao. U dvoboju Čilića i Del Potra dvorana je bila krcata. Očekivao sam da će taj dvoboj ponuditi ekspoloziju hrvatskih navijača na tribinama, ali imam dojam da su čak i bolje navijali u subotnjim parovima. Bilo kako bilo, nakon Marinovog poraza, puno je ljudi otišlo iz dvorane i nije ostalo na odlučujućem, petom meču našeg Doktora Ive protiv Federica Delbonisa. Možda će neki od vas reći, kada znamo kako je sve završilo, pa što, nisu ni pogriješili, ali ja se s time ne slažem i teško to mogu shvatiti. Međutim, onima koji su ostali, a još uvijek se, jasno, radi o velikoj većini naših navijača, kapa do poda! Stvarno su dali svoj navijački maksimum. Od početka do kraja. Jedna simpatična volonterka je još na zagrijavanju doslovno urlala na press-tribini: ”Idemo Ivo! Ajmo doktore! Ivoooo, poludiiii!” Taj duh nije ju napustio čak niti u trenutku kad je Delbonis imao 2-0 u setovima, 5-2 i 40-0: ”Doktoreee, molim te.” E, takve navijače ja volim vidjeti na tribinama. Svaka joj čast. 

Ivo Karlović je i sam nakon meča rekao da jednostavno u ovom trenutku ne može baš racionalno komentirati svoj nastup protiv Federica Delbonisa, koji je odigrao vjerojatno meč karijere, dok je Doktor bio doslovno na donjoj granici svojih mogućnosti.

”Možda bih sutra mogao nešto više reći o ovome meču, ali sada sam jako razočaran što je ovako završilo. Svejedno mogu reći da je Hrvatska jedna jako homogena ekipa u kojoj svi žive jedan za drugoga. Vjerujem da će imati još prilika za osvajanje Davis Cupa.”

Hoće li tih prilika biti u skoroj budućnosti, ovisi ponajviše o tome hoće li ova ekipa ostati na okupu. Karlović se vratio samo za ovu akciju, ali ukoliko Marin Čilić, Borna Ćorić , Ivan Dodig i izbornik Željko Krajan nastave dalje zajedno, naravno da je to moguće. Bio je ovo, zapravo, jedan čaroban finale. Samo, nažalost, bez sretnog završetka za nas. Daniel Vallverdu, danas trener Grigora Dimitrova, a ranije Andyja Murrayja i Tomaša Berdycha, napisao je tijekom meča na jednoj društvenoj mreži, mislim Twitteru: ”Najbolja atmosfera koju sam ikada vidio”. A on je stvarno prošao puno toga.

Argentina je zaslužila ovaj trofej, koliko god smo mi bili blizu trijumfa. Argentinci su sva četiri dvoboja ove godine odradili u gostima i sve su dobili. Poljsku u Gdanjsku, Italju u Pesaru, branitelja naslova Veliku Britaniju u Glasgowu, te na kraju i nas u Zagrebu. Ovo im je bio peti finale, prethodna četiri su izgubili. Valjda im je bilo suđeno baš u Zagrebu prvi puta osvojiti ”salataru”. Od srca im na tome čestitam, koliko mi god bilo teško zbog naših dečki, koji su nas i u ovom finalu učinili ponosnima. Jer, tek danas možemo shvatiti kako su se osjećali Amerikanci, kada smo mi protiv njih okrenuli 0-2 u Portlandu u četvrtfinalu. Sve su to čari Davis Cupa…

I za sam kraj, spomenuo bih ovdje svoje drage kolege i prijatelje sa Sportkluba, s kojima sam odradio i ispratio ovaj finale u Areni. Nismo prenosili, ionako prenosimo tenis na Sportklubu cijelu godinu, i tako iz godine u godinu, ali smo se potrudili prenijeti vam naše dojmove ovoga puta na drugi način, što bi se reklo ”iza kulisa”, na našoj web i facebook stranici. Mladi kolega Darijan Radić, koji se pobrinuo kako bi tehnički sve funkcioniralo kako treba, te kolege komentarori Tomislav Trtanj i Ivan Hodoba. Bilo mi je zadovoljstvo družiti se s tom ekipom. Mogu vam samo reći da smo uživali u Areni ovoga tjedna. A sada se vraćamo u naše kabine i nastavljamo tamo gdje smo stali…