Iza nas je prvi dan finala Davis Cupa u Areni Zagreb, s rezultatom 1-1 možemo biti zadovoljni i mi i Argentinci. Uvijek je tako u Davis Cupu, s 1-1 nitko nije previše nesretan jer takav rezultat ostavlja podjednaku nadu i izglede i jednima u drugima...

Vodstvo ili zaostatak 2-0 je sasvim druga priča, teško je nadoknaditi izgubljena dva meča prvog dana, iako je našima to pošlo za rukom u četvrtfinalu protiv Amerikanaca u Portlandu. 

O mečevima neću puno, siguran sam da ste ih gledali. Marin Čilić je pobijedio Federica Delbonisa u pet setova, iako je mogao i u tri, samo da je kod 3-3 u trećem iskoristio dvije break-lopte.

“Delbonis nije bio korektan jer je nakon drugog seta uzeo predugu pauzu od desetak minuta. Svejedno mislim da sam trebao dobiti meč u tri seta, ali nisam se previše umorio ni u meču u pet setova jer su poeni bili dosta kratki”, rekao je, između ostalog, naš najbolji tenisač.

Del Potro je bio bolji od Ive Karlovića i pobjedom u četiri seta poravnao rezultat. Ivo je, posve netipično za njega, u prvom gemu meča ostao bez i jednog pogođenog prvog servisa i tu je cijenu preskupo platio. Delpo je ranim breakom zapravo osigurao prvi set. Istina, mogao je dobiti i drugi, ali je Karlović zaostatak 4-6 u tie-breaku drugog okrenuo u svoju pobjedu 8-6. Publika je u ta zadnja četiri poena proizvela najveću buku koju sam čuo uživo na jednom sportskom događaju još od zlatnih vremena Cibone s Draženom Petrovićem u Domu sportova u nekadašnjem Kupu prvaka. A to je, dakako, kompliment našim navijačima koji su, sve u svemu, za moj pojam bili fantastični. Iskreno, strahovao sam da će ih Argentinci, a bilo ih je između tri i tri i po tisuće u dvorani, nadglasati. Međutim, to se nije dogodilo. Naravno, kada je rezultat išao na ruku Gaučima, njihovi su navijači bili bučniji, kao što su i naši bili glasniji u dobrim trenucima za Čilića i Karlovića. Doktor Ivo je dao koliko je mogao, ali je Delpo jednostavno bio bolji. Svejedno je dobro što je Karlović osvojio drugi set sa spektakularnom završnicom tie-breaka. Nadam se da će mu to koristiti za nedjeljni meč, u koji će sigurno ući s većim šansama nego protiv Del Potra.

Još malo o ambijentu, koji je bila izvanredan. Sve je počelo kada su navijači Argentine otpjevali himnu uoči početka. Bez obzira što navijaš za suparnika, na tako nešto se moraš naježiti. Općenito, ozračje u Areni među navijačima Hrvatske i Argentine je bilo vrlo ugodno i prijateljsko. Kako bi bilo lijepo kada bi uvijek bilo tako na sportskim priredbama. Argentinci su bili onakvi kakvi su i uvijek – veseli, raspjevani, razdragani. Posebno kada su u loži vidjeli svog najvećeg sportskog idola – Diega Maradonu. A on je u svom stilu navijao i “pumpao” atmosferu. Sjedio je baš iznad sektora za novinare, tako da su neki od njih više vremena gledali u njega nego pratili meč na terenu. Popularnost “malog zelenog” ne jenjava i očito nikada niti neće, iako je davno završio karijeru. Hrvatskim navijačima još jednom upućujem komplimente i čestitke, jer su doista odlično navijali. Atmosferu su posebno do usijanja doveli u petom setu Čilićevog meča i u završnici drugog seta Ivinog dvoboja. Ali, lako što ih ja hvalim. Iskreno, u nekim trenucima sam se i sam osjećao kao navijač, a ne kao novinar. Hrvatske fanove pohvalio je i Juan Martin del Potro.

“Atmosfera je bila sjajna i za nas i za njih. hrvatski navijači pokazali su puno poštovanja prema našoj momčadi”, rekao je Delpo.

Inače, zanimljivo je primijetiti da je, kao što sam već napisao, argentinskih navijača u Areni bilo više od tri tisuće, iako im je službeno pripalo samo 10% ulaznica od kapaciteta dvorane. Prevedeno, 1500 ulaznica. Većina ostalih ulaznica prodavala se samo uz predočenje OIB-a, što znači da ih Argentinci niti teoretski nisu mogli kupiti. Istina, kasnije je u prodaju pušteno još 900 ulaznica, za koje nije bio tražen OIB. Taman da su gosti kupili svih 900, to je još uvijek dosta manje od tri ili tri i po tisuće, koliko ih je bilo. Da ne govorim da sutra, navodno, stiže 800-tinjak novih navijača Argentine, koji danas nisu mogli doputovati zbog Lufthansinog štrajka.

I za kraj, riječ-dvije o događaju na sinoćnjem službenom Davis Cup partyju u Roku. Tamo je ugledna i visokopozicionirana djelatnica Međunarodne teniske federacije (ITF) Barbara Travers u ime svoje organizacije predala nagrade najzaslužnijim novinarima za promicanje Davis Cupa, ostalih natjecanja pod okriljem ITF-a i teniskog sporta uopće. Nagradu tradicionalno primaju po jedan novinar iz svake od zemalja finalista Davis Cupa. Iz redova hrvatske “sedme sile” nagradu je dobio bard teniskog i sportskog novinarstva Neven Bertičević. Ne mogu vam opisati koliko me to razveselilo. Sportske novosti sam još kao klinac počeo čitati i kupovati najviše zbog njegovih tekstova. Bilo o Ciboni, bilo o tenisu. Neven je moj dugogodišnji prijatelj, on se toga sigurno ne sjeća, ali ja pamtim da sam ga prvi puta upoznao na prvenstvu Hrvatske u tenisu u TC Maksimir još 1992. godine. To su, praktički, bili moji novinarski počeci, a on je, jasno, tada bio ono što je ostao i do danas, barem za mene; najbolji novinar kojeg sam ikada upoznao, ali i dragi kolega i prijatelj s kojim sam uvijek uživao biti u društvu. Za nagradu je dobio repliku trofeja Davis Cupa.

“Prekrasna nagrada”, kaže mi danas Neven u press centru. Malo je reći da ju je zaslužio. Čovjek je 34 puta izvještavao s Wimbledona. Ukupno je više od 60 puta bio na svim Grand Slam turnirima. Reći da je u pitanju doajen je možda klišej, ali ponekad se tako neke stvari najlakše objasne ili izraze.