''Sveto Trojstvo'' na svjetskoj teniskoj mapi dugi niz godina drži primat kada su pitanju sami vrh svjetske rang-ljestvice i osvojeni Grand Slamovi, iako izvrsna ''Next Gen'' ekipa sve žešće i oštrije najavljuje skorašnju smjenu na tronu...

Dakle, pitanje glasi: tko je teniski G.O.A.T.? Najveći svih vremena. Roger Federer, Rafael Nadal ili Novak Đoković? Ili, možda, netko četvrti? Ako ste teniski fan, pretpostavljam kako rezonirate da biste postali milijunaš u bilo kojoj valuti, samo da vam je netko uplatio po jednu kunu, ma što kunu, jednu lipu, za svaku raspravu po tom pitanju koju ste čuli ili o njoj čitali na forumima i društvenim mrežama.

Vjerojatno i sami sudjelovali u istoj. Ja se tu potpuno slažem s Rogerom Federerom, po meni, trenutno prvim kandidatom za tu izmišljenu titulu. Baš tako. Izmišljenu. Federer je kazao: ”To ne postoji.” I doista, ne postoji. Nikada nitko nije postavio jasne kriterije (ne samo u tenisu) po kojima bismo složno ustanovili tko je taj? Naravno da jedan, primjerice, Bautista Agut, ni po kojem kriteriju ne može kandidirati za ”najvećeg”, ali neki drugi mogu. Fanovi su, po meni, u tim diskusijama suviše subjektivni i strasni, te ”drukaju” za nekog svog favorita, omalovažavajući pritom argumente onih koji simpatiziraju nekog drugog. Ilustrirat ću to kroz nekoliko primjera.

Rod Laver, 81-godišnji vitalni Australac, kojeg i dan-danas često viđamo kao specijalnog gosta u ložama najvećih svjetskih turnira. Osvojio je 200 turnira u singlu. Hej, 200 turnira! No, ”samo” 74 od njih kao profesionalac. Sedam uzastopnih godina (1964-1970) bio je svjetski broj 1 i u svakoj od tih sezona je osvojio minimalno 10 turnira po godini. Izvanredno! Osim toga, jedini je čovjek u povijesti koji je dvaput osvojio sva četiri Grand Slama u istoj godini.

Ono što zovemo kalendarski Grand Slam. Jednom (1962.) kao amater, drugi put (1969.) kao profesionalac. I tu dolazimo do glavnog problema. Open Era, odnosno razdoblje profesionalizacije tenisa, počevši od 1968. godine. Rodu Laveru se mnogi pothvati ne računaju kao ”službeni” jer je većinu ostvario kao amater. Što, zapravo, znate o Rodu Laveru? Jeste ga ikada gledali? Dakako, nisam ni ja uživo (mislim, uživo na TV), ali s velikim zadovoljstvom sam gledao na YouTubeu isječke njegovih mečeva. Čarobni voleji ljevorukog genijalca. Mogu samo zamisliti koliko je publika koja je to gledala uživo guštala u njegovoj igri. Može li on konkurirati za najvećeg svih vremena? Ne može! Jer, eto, nismo ga uživo gledali kako igra (čast iznimkama). Osim toga, tko mu je kriv što je uglavnom bio ”amater”…

Björn Borg, koji je osvojio šest Roland Garrosa i pet uzastopnih vimbldonskih naslova, samo da bi u šestom uzastopnom finalu Wimbledona 1981. godine izgubio od McEnroea u četiri seta. Što ga je, kaže priča, odučilo od daljnje karijere. Kad sam ja bio klinac, Borg je bio pojam tenisa. Sinonim za tenis. Baš tako. ”Hladni Šveđanin s drvenim reketom.” Može li on konkurirati za najvećeg svih vremena? Ne može! Tko mu je kriv što je samo jednom u cijeloj karijeri zaigrao na Australian Openu (takva su bila vremena), tko mu je kriv što je izgubio sva četiri finala US Opena, što je s 26 godina (i osvojenih 11 Grand Slamova) odlučio završiti karijeru…

Pete Sampras. Kada je u četiri seta svladao svog najvećeg rivala Andrea Agassija u finalu US Opena 2002. godine na svom posljednjem  turniru karijere, bio sam potpuno uvjeren da je to to. Da je to nenadmašno. Čovjek je u osam godina osvojio sedam Wimbledona, ukupno prikupio 14 Grand Slamova, što je tada bio rekord. Može li on danas konkurirati za najvećeg? Naravno da ne može, pa svaki od ”velike trojke” ga je nadmašio po broju naslova na GS. Osim toga, ”Pistol Pete” nije igrao ni finale Roland Garrosa, kamoli ga osvojio. Tek jedan polufinale. Malo tko mari što je tada, u njegovo vrijeme, bila neusporedivo veća razlika (u tehnologiji, u brzinama podloga, ma, baš u svemu) igranja tenisa na zemlji, betonu ili travi (tada je službeno postojala i četvrta podloga, tepih) nego danas. Iako je Sampras, za mene, i danas pojam tenisača koji je pod najvećim pritiskom igrao najbolje poene. Ikada! Ako ste toliko mladi i niste gledali, vjerujte mi, igrao ih je senzacionalno dobro…

Ili taj Agassi. Čovjek je, za razliku od Samprasa, osvojio sva četiri Grand Slama (ukupno 8). Na stranu što je Agassi u to vrijeme bio baš, ono, teniska ”rock-zvijezda”. Prvo duga kosa, pa odjednom ćelav, jedna čarapa bijela, druga crna. U ono vrijeme, Andre Agassi je jednostavno bio teniski revolucionar. Na različite načine. Pored svega, još je i na plesu pobjednika Roland Garrosa 1999. šarmirao jednu od najvećih svjetskih teniskih dama, Steffi Graf, koju je i oženio dvije godine potom. ”Najveći trofej kojeg sam osvojio”. Može li, možda, veličanstveni ćelavac do prestižne titule najvećeg? Naravno da ne može, tko mu je kriv što se ”pola karijere” zafrkavao…

Pitate se, koja je poanta svega ovoga što sam napisao? Pa, ako vam nekada netko u toj vječitoj enigmi o ”najvećem svih vremena” spomene bilo koga od ovih likova iz prošlosti, samo apeliram na vas da ne odmahujete posprdno rukom i da mu ne kažete ”da govori gluposti”. Ne govori, sve su to argumenti koje valja uvažiti. Na kraju krajeva, svatko po dojmu i osjećajima ima pravo izabrati svog ”najvećeg” kada već službeni kriteriji ne postoje.

Pratim i gledam tenis nekih 40-tak godina. I da, i ja mislim da najvećeg, usprkos svega prethodno napisanog, trebamo tražiti, ako već moramo, među aktualnom ”velikom trojkom”. Držim da bi najpoštenije bilo barem pričekati trenutak kada će sva trojica ”objesiti rekete o klin”. Novak Đoković je nedavno na pitanje kada će se to dogoditi, duhovito odgovorio ”ili ćemo sva trojica istovremeno prestati, ili neće nitko.” Roger Federer je replicirao, ”ja sam ipak najstariji, pa ću vjerojatno ja prvi u penziju”. Iako s njim nikada ne znate…

Po meni, dva osnovna kriterija u potrazi za ”najvećim svih vremena”, ako već krećemo u tu potragu, su broj osvojenih Grand Slamova i broj provedenih tjedana na prvom mjestu ATP-ljestvice. Kao što znate, u oba je trenutno vodeći ”švicarski maestro”. No, idemo pričekati da sva trojica završe svoje karijere, pa ćemo onda podvlačiti crtu. Opet, ponavljam, kako službeno ”nije raspisan natječaj za to radno mjesto”, svatko od vas može pronaći svoje razloge i ponuditi svoje tumačenje zašto baš vaš ljubimac zaslužuje biti najveći svih vremena. I opet, bez obzira govorite li o Federeru, Nadalu ili Đokoviću, može se reći da ste u pravu. Moj prijedlog bio bi sljedeći: pustite te priče i uživajte u njihovoj igri dok još igraju.

Ipak, dok ovo pišem, neki vrag me bocka u rebra i kaže mi, hajde, barem koju rečenicu zašto svoj trojici daješ ulogu potencijalno najboljeg izvođača teniskih radova svih vremena? Pa dobro, ukratko…

Roger Federer: Poezija u pokretu. Jedini umjetnik ikada kojeg sam vidio na teniskom terenu. S 38 na leđima još uvijek je senzacionalno brz i lak na nogama, kao što je uvijek i bio. Pojam za tenisku eleganciju, kako god okrenete. Svi njegovi rivali kroz cijele karijere valjda nisu skupili toliko spektakularnih udaraca, poteza i poena koliko ih je skupio on sam. Stekao je i zaradio status najomiljenijeg tenisača ikad. Usto, nije baš zanemarivo niti 20 osvojenih Grand Slamova i 310 tjedana na 1. mjestu ATP-ljestvice…

Rafael Nadal: Gladijator. Sinonim za energiju na teniskom igralištu. Neosporni ”kralj zemlje”. Najbolji forhend top-spin. Iako on sam taj glas daje Federeru, za mene je to Rafin. Možeš ga milijun puta srušiti, podmetnuti mu nogu, on će se opet i uvijek iznova podignuti. Možeš voditi protiv njega 2-0 u setovima, 5-0 u trećem, 40-0, on neće odustati i priznati da si ga pobijedio dok sudac to ne proglasi. Usto, nije baš zanemarivo niti 19 Grand Slamova, od toga 12 na istom turniru, omjer 93-2 na Roland Garrosu i omjer 118-2 na zemlji u mečevima na tri dobivena seta…

Novak Đoković: Mentalna stijena. Stupiti na najveću scenu u eri Federera i Nadala, gledati im relativno dugo u leđa, a onda ih dostići, u mnogočemu i nadmašiti, jest uistinu nešto jako posebno. Sa svojim najboljim tenisom uglavnom pobjeđuje dvojicu najvećih rivala, čak i kada oni igraju najbolje što mogu. Nitko svoj potencijal nije toliko usavršio kao on. Pa makar govorili i o ”defenzivnim vještinama”. Usto, nije baš zanemarivo niti 16 osvojenih Grand Slamova, spojena sva četiri naslova na najvećim turnirima u ovoj aktualnoj, ”modernoj eri”, te pozitivan omjer protiv dvojice najvećih rivala, 28-26 protiv Nadala i 26-23 protiv Federera. Iako je veliku većinu tih susreta odigrao ”na gostujućem terenu”, uzevši u obzir sklonosti navijača na tribinama u tim mečeva. Pogotovo protiv Rogera…

Napisavši sve to, zaključujem kako je, zapravo, najljepše gledati i pratiti tenis iz kuta neutralnog promatrača koji nije strastveni navijač bilo koga od ove trojice. To je najljepša perspektiva. Ne živciraš se, ne luduješ dok taj vaš omiljeni igrač igra i ne prepucavaš se beskrajno s fanovima nekog od njegovih rivala. Sjedneš pred ekran (još bolje, ako si privilegiran, na tribine) i naprosto uživaš u baš svakom dobrom potezu jednog ili drugog. Ili, u ovoj priči, trećeg. U tom slučaju ti nije i ne može biti krivo ako bilo tko od njih odigra nešto maestralno, jer ti, eto, navijaš za onog s druge strane mreže. Užitak je na taj način udvostručen, sretni završetak zajamčen. Kako god završilo. Iako, da se ne lažemo, imam i ja svog miljenika u toj famoznoj ”velikoj trojki”, ali teniski ih podjednako poštujem i respektiram.

Od 59 zadnjih odigranih Grand Slam turnira, odnosno, od Nadalovog prvog Roland Garrosa 2005. godine, trojica veličanstvenih su kombinirano osvojili 51 Grand Slam naslov, a svi ostali zajedno 8. Po tri titule Andy Murray i Stan Wawrinka, te po jedna Juan Martin del Potro i Marin Čilić. U zadnje tri godine, računajući i ovu, ”velika trojka” je (opet) sve najveće titule raspodijelila među sobom. Je li to normalno? Jest, kada su njih trojica u pitanju. Na Masters 1000 turnirima i ATP Finalsima je nešto drukčija slika zadnjih godina, ali Grand Slam titule su još uvijek njihove. Svi se pitamo, koliko dugo? Jer, Dominic Thiem i Next Gen asovi su izvrsni, sve bolji i bolji, stišću sve jače i jače…

Kao i uvijek, vrijeme će ponuditi odgovor. Jedno je sigurno. Živjeti u eri Federera, Nadala i Đokovića (poredao sam ih po osvojenim Grand Slam turnirima i po godinama) je za svakog teniskog sladokusca neopisiv privilegij. Svaki od njih trojice je nebrojeno puta istaknuo i podvukao da su ga upravo preostala dvojica najviše motivirala da toliko dugo traju na ovoj razini i da budu to što jesu. I zato, ne razbijajmo glavu tko je najveći. Sva trojica su toliko veliki i toliko dragocjeni za ovaj sport. Samo uživajmo u njima dok su još tu, dok još traju i dok nas tako i toliko uveseljavaju…