Iduća postaja uzbudljive borbe za naslov prvaka između Lewisa Hamiltona i Maxa Verstappena je legendarna talijanska staza Monza na kojoj će drugi puta ove sezone biti isproban sprint format vikenda, a Ferrari će na svojoj domaćoj utrci pokušati izbjeći prošlogodišnji kiks kada nijedan bolid s njihovim motorom nije završio u krugu osvajača bodova.

Legendarna Monza bila je domaćin utrka Formule 1 više nego ijedna druga staza – otkako se od 1950. vozi svjetsko prvenstvo, Monze u kalendaru nije bilo samo jednom donosi MAXF1.net

Monza je podjednako slavna zbog atmosfere, velikih brzina koje se na njoj postižu i zanimljivih utrka. Svakako je riječ o najglasnijem mjestu u kalendaru jer bolidi voze punim gasom oko 80% kruga, a jednako su glasni i ‘Tifosi’ koji svake godine u velikom broju navijaju za svoj Ferrari.

Invazija publike na stazu na kraju utrke postala je dio tradicije Velike Nagrade Italije, baš kao i ceremonija na pobjedičkom postolju.

Jedan od nedostataka su kratke utrke zbog najveće prosječne brzine kruga u cijelom kalendaru, ali Monza zato ima šarm kojim se može mjeriti malo koja utrka, a tome svakako doprinosi i činjenica da se staza od svoga otvorenja 1922. godine nije puno promijenila.

Najveća promjena dogodila se 1960-ih godina zbog sigurnosnih razloga, kada je značajno smanjena duljina kruga. Dotad je krug bio dug oko 10 km, a ovalni nagnuti dijelovi zamijenjeni su sporim šikanama kako bi se bolidi usporili.

Nagnuti ovalni dio stare Monze ostaje stalni podsjetnik na bogatu prošlost ovoga trkališta sadašnjim i budućim generacijama vozača i fanova.

I dok se trenutno spominje utrka ulicama Rima, a Imola je posljednji puta vožena 2006., Monza ostaje klasik među utrkama Formule 1 i simbolično označava kraj europskog dijela sezone.

Zbog svoje jedinstvene konfiguracije, naglasak pri podešavanju bolida je na što većoj brzini na pravcu, dobroj stabilnosti na kočenju i trakciji na izlasku iz zavoja. Zato bolidi imaju najravnija krila u cijeloj sezoni kako bi se postizale što veće brzine, zbog čega su bolidi dosta nemirni u zavojima. Kočnice su izuzetno opterećene, unatoč dobrom hlađenju na dugim pravcima, ali zbog najvećih brzina u cijeloj godini, energije kočenja izuzetno su visoke.

POVIJEST

Prva Velika Nagrada Italije održala se 4. rujna 1921. na 17,3 kilometra dugoj stazi pokraj Brescije.

Autodromo Nazionale Monza dovršen je 1922. i u to je vrijeme bio treći autodrom na svijetu (uz Brooklands u Engleskoj i Indianapolis u SAD-u). Staza je bila izuzetno brza, duljine 10 kilometara i uvijek je pružala uzbudljive utrke.

Prva VN Italije održana na slavnoj Monzi vozila se 1922., a 1923. (treća VN Italije) je utrka dobila i počasnu titulu VN Europe čime je postala prva utrka s tom titulom.

Utrka 1928. ostat će upamćena po tragičnoj pogibelji Talijana Emilija Materassija koji je sa svojim Talbotom izletio nasuprot bokseva u prostor gdje su bili gledatelji. Talijan je poginuo i usmrtio 27 gledatelja. Bila je to najveća tragedija u motorsportu sve do Le Mansa 1955.

Velika Nagrada Italije vratila se 1931. Bila je to utrka izdržljivosti koja se vozila 10 sati, a pobijedili su Giuseppe Campari i Tazio Nuvolari u Alfa Romeu. Nuvolari je slavio i 1932. kada je utrka bila značajno skraćena.

Nažalost, utrku 1933. obilježili su tragični događaji. Tri vrhunska vozača poginula su u dvije od tri održane utrke. Na južnom nagibu staze je ostalo ulja iz bolida Count Carla Felicea Trossija, a Giuseppe Campari u Alfa Romeui Baconin Borzacchini u Maseratiju bili su usred žestoke borbe. Borzacchini je naletio na ulje, izgubio kontrolu i izvrtio se, nakon čega se njegov Maserati nekoliko puta prevrnuo u zraku. Campari ga je pokušavao izbjeći, izletio s nagnutog dijela staze i zabio se u drveće. Campari je poginuo na licu mjesta, a Borzacchini je preminuo kasnije u bolnici u Monzi.

Tragediji ipak nije bio kraj. Za treću utrku vozači su imali okupljanje na kojem su raspravljali o ulju na stazi, a koje je kasnije očišćeno. U osmom krugu Poljaku Countu Sanislasu Czaykowskom otkazao je Bugattijev motor, iscurilo je gorivo i zapalilo se u dodiru s vrućim prednjim krajem Bugattija. Goruće gorivo zahvatilo je Czaykowskog koji je zaslijepljen vatrom i dimom izletio sa staze na istom mjestu gdje su izletjeli Campari i Borzacchini. Nakon što se Poljak zabio u drveće pokraj staze, u svom je Bugattiju izgorio do smrti. Talijan Luigi Fagioli proglašen je pobjednikom utrke.

Nakon katastrofalne utrke 1933. Monza je morala proći određene promjene. Dodane su šikane, a korišten je samo dio superbrzog ovala. Utrke su se vratile u Monzu 1938. kada je slavio Nuvolari u Auto Unionu sa središnje smještenim motorom. Iduće godine izbio je Drugi svjetski rat i Velika Nagrada Italije nije se vozila do 1947.

Velika Nagrada Italije 1947. vozila se u milanskom parku (nedaleko od Monze), a pobijedio je Talijan Carlo Felice Trossi u Alfa Romeu. Ni ova utrka nije prošla bez tragičnih događaja jer je Talijan Giovanni Bracco izletio u svom Delageu i ubio pet gledatelja uz stazu. Park se više nije koristio za utrkivanje, a 1948. utrka se vozila u Valentino Parku, javnom parku u Torinu. Ali nakon toga se VN Italije vratila u Monzu gdje je ostala idućih 30 godina.

Monzin nagib je izbačen, a koristio se samo cestovni dio staze. Dugi posljednji zavoj zamijenjen je s dva desna zavoja pod pravim kutem. Povratničku utrku u Monzi 1949. osvojio je Alberto Ascari u Ferrariju, sin Antonija Ascarija koji je osvojio VN Italije 1924., ali tragično preminuo na VN Francuske 1925. u dobi od 36 godina.

Svjetsko prvenstvo Formule 1 utemeljeno je 1950., a VN Italije vozila se 3. rujna u Monzi kao sedma i posljednja utrka prvenstva. Utrku je, kao i prvenstvo, osvojio Giuseppe “Nino” Farina u Alfa Romeu 158. Alberto Ascari slavio je 1951. nakon što su Farina i Fangio odustali zbog kvarova na motorima. Ascari je 1952. pobijedio u svojoj dominantnoj sezoni, a 1953. slavio je Fangio iako je Ascari već osvojio naslov na prethodnoj utrci u Švicarskoj.

Stirling Moss u Maseratiju je 1954. prešao i Fangija u Mercedesu i Ascarija u Ferrariju, ali je kasnije odustao, zajedno s Ascarijem. Fangio je pobijedio, a Moss je svoj Maserati 250F dogurao do cilja.

Nakon utrke 1954. Monza je dobila novu infrastrukturu, a umjesto dva desna zavoja pod pravim kutem izgrađen je novi zavoj, Parabolica. Ipak, najveća promjena je rekonstrukcija nagiba koji je izgrađen na mjestu gdje je bio i stari, a bio mu je sličan i samim oblikom. Novi nagib spojen je s cestovnim dijelom za utrku 1955. koju je dobio Fangio u Mercedesu, a bila je to posljednja utrka u Formuli 1 za tvorničku momčad Mercedesa sve do 2010.

Utrka 1956. bila je izuzetno zanimljiva, a u igri za naslov bili su Fangio i Peter Collins (oba u Ferrarijima) i Francuz Jean Behra u Maseratiju. Moss je već ispao iz borbe za naslov, a Fangio je odustao sa slomljenom sponom upravljača. Momčad Ferrarija tražila je Talijana Luigija Mussa da ustupi svoj bolid Fangiju, ali Luigi je to odbio. Tako je Collins ušao u boks i dao svoj bolid Fangiju, iako je time uništio svoje šanse za naslov prvaka. Behra je već ranije odustao i preuzeo bolid momčadskog kolege Umberta Magliolija, ali je odustao i u njemu.

Luigi Musso našao se u vodstvu nakon što je Moss ostao bez goriva, ali je na kraju ipak uspio uliti goriva i nastaviti potjeru za Mussum. Talijan je na kraju odustao zbog problema s upravljačem, a Moss je odjurio prema pobjedi iako ga je Fangio ozbiljno sustizao. Argentinac je završio drugi i osvojio svoj četvrti naslov prvaka.

Organizatori su 1957. odlučili koristiti samo cestovni dio staze jer je loše konstruiran nagib 1956. bio veliki problem za Ferrarijeve bolide. Moss je ponovno pobijedio, ovoga puta u Vanwallu, a Britanac Tony Brooks slavio je 1958. Moss je slavio i 1959., ovoga puta u Cooper Climaxu.

Ferrari je 1960. sa svojim bolidima s motorima sprijeda zaostajao za britanskim Cooperom i Lotusom koji su imali središnje smještene motore. Dosjetljivi talijanski organizatori odlučili su u krug Monze ponovno uključiti superbrzi nagib čime je staza postala još brža i time pružila priliku snažnim Ferrarijevim bolidima.

Britanske momčadi su se žalile i pozivale na nesiguran i krhak nagib grube površine koji je bio nesiguran za bolide Formule 1, a na kraju su bojkotirali utrku. Utrku je osvojio Amerikanac Phil Hill u Ferrariju kojem je to bila prva pobjeda u karijeri, a ujedno je to bila i posljednja pobjeda bolida Formule 1 s motorom sprijeda.

Uoči utrke 1961. Ferrarijevi vozači Phil Hill i Nijemac Wolfgang von Trips borili su se za naslov prvaka. Dok je Hill vodio, von Trips se s Clarkom borio za četvrto mjesto. Dok je prilazio Parabolici, von Trips je ušao u Clarkovu putanju nakon čega su se sudarili. Nijemac je završio u nasipu pokraj staze i zabio se u ljude koji su stajali na njemu. Von Trips je ispao iz bolida i poginuo, kao i 14 nesretnih gledatelja uz stazu.

Utrka 1962. ponovno se vozila samo na cestovnom dijelu staze, a nagib se u Formuli 1 više nikad nije koristio. Korišten je za utrke sportskih automobila duljine 1000 km od 1965. do 1969.Britanac Graham Hill slavio je na utrci 1962. i na idućoj utrci u Južnoj Africi osvajio naslov prvaka.

Godine 1963. ponovno se pokušao koristiti nagib, ali je bio toliko grub i neravan da je uništavao bolide. Vozači su prijetili da neće voziti ako se ne bude vozilo samo na cestovnom dijelu, što se na kraju i dogodilo. Slavio je Jim Clark u Lotusu.

Ferrarijev John Surtees slavio je 1964., a 1965. prvu pobjedu u karijeri upisao je Britanac Jackie Stewart vozeći BRM. Iduće godine slavio je Talijan Ludovico Scarfiotti, a otad nijedan Talijan nije slavio na Velikoj Nagradi Italije.

Surtees je slavio 1967. s prednošću od dvije desetinke sekunde ispred Australca Jacka Brabhama. Još je napetije bilo 1969. kada su četiri vozača završila unutar dvije desetinke, a slavio je Jackie Stewart, osam tisućinki ispred Austrijanca Jochena Rindta. Treći je bio Jean Pierre Beltoise koji je za pobjednikom zaostao 0.17 s, a četvrti Bruce McLaren, 0.19 s iza Stewarta. Škot je ovom pobjedom osvojio prvi od ukupno tri naslova prvaka.

Jochen Rindt u Lotusu doživio je tešku nesreću u kvalifikacijama 1970. Austrijanac je na kočenju za Parabolicu zaplesao i naglo skrenuo lijevo, nakon čega je izgubio kontrolu i zabio se u barijere. Rindt je od siline udara skliznuo pod pojaseve i kasnije je preminuo od teških ozljeda grla. Talijanski sud kasnije je utvrdio da je izlijetanje uzrokovao kvar na prednjoj desnoj kočnici, a da su smrt uzrokovale krivo postavljene barijere.

Rindt je posthumno proglašen svjetskim prvakom jer ga Ferrarijev vozač Jacky Ickx u preostale tri utrke nije uspio bodovno nadmašiti. Time je postao jedini posthumno proglašeni svjetski prvak Formule 1 u povijesti. Clay Regazzoni u Ferrariju slavio je u utrci u kojoj smo 28 puta vidjeli promjenu na vrhu poretka.

Godine 1971. treći smo puta u četiri godine vidjeli izuzetno napetu završnicu. Britanac Peter Gethin, Šveđanin Ronnie Peterson, Francuz Francois Cevert i Britanac Mike Hailwood cijelu su se utrku borili za pobjedu, a u posljednjem krugu uslijedila je prava drama. Peterson ulazi u Parabolicu unutarnjom putanjom, ali Gethin ga prestiže točno pred ciljem i pobjeđuje s prednošću od jedne stotinke. Covert i Hailwood zaostali su manje od dvije desetinke, a Ganley je bio četvrti s pola sekunde zaostatka.

Utrka 1971. bila je tada najbrža utrka u povijesti Formule 1 zbog čega su za 1972. uvedene promjene na konfiguraciji staze. Ubačene su šikane na kraju startno ciljne ravnine i kod zavoja Vialone, a utrku je osvojio Brazilac Emerson Fittipaldi, kao i svjetsko prvenstvo, čime je s 25 godina postao najmlađi svjetski prvak u Formuli 1. Alonso će ga nadmašiti 2005., Hamilton 2008., a Vettel 2010.

Jackie Stewart je četvrtim mjestom na utrci 1973. osvojio svoj treći i posljednji naslov prvaka, a 1974. je promijenjena Vialone šikana i preimenovana u Variante Ascari jer je na tom mjestu poginuo 1955. poginuo Alberto Ascari testirajući Ferrarijeve sportske automobile.

Ferrari se 1975. pod vodstvom Luce di Montezemola potpuno restrukturirao i bili su vrlo opušteni uoči utrke u Monzi, 13. od ukupno 14 utrka te sezone. Niki Lauda vodio je u poretku vozača, a Ferrari u poretku konstruktora. Fittipaldi i Reutemann morali su pobijediti kako bi imali šansu ostati u borbi za naslov, ali na startu utrke vodstvo preuzima Laudin momčadski kolega Clay Regazzoni, ispred Laude.

Fittipaldi je jurio kako bi uhvatio dva Ferrarija, prešao Laudu za drugo mjesto, ali Regazzoni je uspio pobijediti. Laudi je za naslov bilo dovoljno i peto mjesto te je trećim mjestom proslavio svoj prvi naslov prvaka. Ferrari je na istoj utrci osvojio konstruktorski naslov.

Monza je 1976. dobila još dvije šikane. Variante Rettifilo ubačena je prije Curve Grande, a druga je šikana ubačena prije zavoja Lesmo. Lauda se vratio samo šest tjedana nakon strašne nesreće na Nurburgringu i završio je četvrti, a pobijedio je Peterson.

Iduće godine slavio je Amerikanac talijanskog porijekla Mario Andretti u Lotusu, a 1978. obilježila je još jedna tragedija. Peterson se 1978. vratio u Lotus i cijele sezone bio prijetnja momčadskom kolegi Mariju Andrettiju. Šveđanin se razbio na treningu i morao je koristiti Andrettijev rezervni bolid koji mu je bio premali. Na početku utrke dogodio se masovni sudar u kojem je sudjelovao i Peterson, a Šveđanin se frontalno zabio u ogradu i nakon čega se bolid zapalio. Ubrzo su u pomoć stigli James Hunt, Patrick Depailler i Clay Regazzoni i izvukli ga iz gorućeg Lotusa.

Peterson je zadobio teške ozljede nogu i dan kasnije preminuo je od posljedica nesreće, a Andretti je osvojio naslov prvaka. Lauda je pobijedio u Brabham-Alfi, u skraćenoj utrci koja je završila u polumraku. Godinu dana kasnije, 1979., dodane su izletne zone u zavojima Curva Grande i Lesmo, a Scheckter, sada u Ferrariju, pobijedio je na utrci i osvojio naslov prvaka.

Velika Nagrada Italije 1980. privremeno se vozila na Autodromo Dino Ferrari (Imola), a slavio je Nelson Piquet.

Utrka se 1981. vratila u Monzu i ostala tamo sve do danas. Imola nije nestala iz kalendara, nego je bila dom Velikoj Nagradi San Marina od 1981. do 2006.

Veliku Nagradu Italije 1981. osvojila je nadolazeća zvijezda, Francuz Alain Prost, a Britanac John Watson imao je veliku nesreću u drugom Lesmo zavoju u kojem je izletio i Talijan Michele Alboreto. Watson je prošao bez ozljeda u svom McLarenu načinjenom od ugljičnih vlakana.

Povijesna utrka vozila se 11. rujna 1988. godine i bila je prva VN Italije nakon smrti Enza Ferrarija (14.8.1988.). Ferrarijevi vozači Michele Alboreto i Gerhard Berger su Enzu u čast bili prvi vozači koji su nastupili na slobodnom treningu u petak.

McLaren Honda dominirala je sa Sennom i Prostom koji su pobijedili na svim utrkama te sezone osim na VN Italije. Prost je odustao zbog kvara na motoru (jedini kvar na Hondinom motoru cijele sezone), a Senna se dva kruga prije kraja u vodstvu sudario s Jean-Louis Schlesserom u Williamsu koji je zaostajao za cijeli krug. Tako je Ferrari došao do pobjede na domaćoj utrci gdje je Berger slavio ispred Alboreta.

Prost je slavio 1989. nakon što je Senni otkazao motor, a Brazilac je uzvratio pobjedom na utrci 1990. Mansell i Patrese u Williamsu borili su se 1991. sa Sennom u McLarenu, a slavio je Mansell ispred Senne. Ayrton je ponovno slavio 1992., a 1993. su se za pobjedu borili Prost i Hill u Williamsu. Francuzu je u vodstvu otkazao motor pa je Hill došao do pobjede.

Nakon tragičnih događaja u San Marinu 1994. usporen je drugi Lesmo zavoj, a 1996. pobjeđuje Schumacher u svojoj prvoj godini u Ferrariju. Hakkinen je 1999. izletio s vodeće pozicije i odustao, a kamera je inače hladnog Finca uhvatila kako plače u obližnjem grmu.

Godine 2000. promijenila se prva šikana, Variante Rettifilo, koja više nije bila slijed tri, nego samo dva uzastopna zavoja. Utrku pamtimo po Schumacherovoj 41. pobjedi čime se izjednačio sa Sennom i njegovim suzama na tiskovnoj konferenciji iza utrke, ali i po tragičnoj pogibelji 33-godišnjeg suca Paola Ghislimbertija kojeg je pogodio kotač s Frentzenovog Jordana nakon incidenta u drugoj šikani prvoga kruga.