Novu sezonu Formule 1 ekskluzivno od ove sezone možete pratiti na kanalima Sportkluba. Iz dana u dan uoči početka sezone predstavit ćemo vam momčadi i vozače u novoj sezoni. Na redu je McLaren

Puno ime momčadi: McLaren F1 Team
Službena web stranica: www.mclaren.com
Sjedište: Woking, UK
Izvršni direktor: Zak Brown
Šef momčadi: Andreas Seidl
Glavni menadžer: Paul James
Trkaći direktor: Andrea Stella
Direktor produkcije: Piers Thynne
Tehnički direktor: James Key
Glavni inženjer za aerodinamiku: Peter Prodromou
Vozači: Daniel Ricciardo, Lando Norris
Testni i razvojni vozači: Will Stevens, Oliver Turvey
Šasija: MCL35M
Pogonska jedinica: Mercedes-AMG F1 M12 E Performance
Gume: Pirelli
Naplaci: Enkei
Gorivo i maziva: Petronas

STATISTIKA (nakon 2020.)

Prva sezona: 1966.
Broj utrka: 880
Vozački naslovi: 12 (1974. 1976. 1984. 1985. 1986. 1988. 1989. 1990. 1991. 1998. 1999. 2008.)
Konstruktorski naslovi: 8 (1974. 1984. 1985. 1988. 1989. 1990. 1991. 1998.)
Pobjede: 182
Najbolje startne pozicije: 155
Najbrži krugovi: 157
Mjesta na pobjedničkom postolju: 488
Mjesta u prvom startnom redu: 336
Bodovi (svih vozača): 5555.5

Biografija

Nakon što je Brabham na kraju 1961. napustio momčad Coopera i osnovao vlastitu momčad, Brabham Racing Organisation, Bruce McLaren imao je priliku značajno doprinijeti dizajnu Cooperovih bolida. Ali, Charles Cooper bio je toliko zgrožen Brabhamovom nezahvalnošću da je Brucea držao na distanci.

Novozelanđanin Bruce Leslie McLaren prvi je put nastupio u Formuli 1 1958. za momčad Coopera i to na dvije utrke – u osmoj utrci prvenstva u Njemačkoj i posljednjoj, jedanaestoj utrci u Maroku. Zato je 1959. postao stalni vozač Cooperove momčadi gdje je bio savršen partner Jacku Brabhamu. Njih dvoje nisu samo vozili trkaće automobile, nego su aktivno sudjelovali u njihovu dizajnu i razvoju, što je tada bilo gotovo neviđeno.

Bruce McLaren je 1959. pobijedio na posljednjoj utrci prvenstva na Velikoj nagradi SAD-a održanoj na Sebringu, čime je s 22 godine I 104 dana postao najmlađi pobjednik utrke Formule 1. JackBrabham u Cooperu T51 proslavio je svoj prvi naslov prvaka.

Također, 1960. je pobijedio na prvoj utrci sezone u Argentini, a u poretku je završio drugi, iza momčadskog kolege Brabhama koji je obranio naslov.

Bruce je zato, baš kao i Jack, odlučio osnovati svoju momčad i voziti utrke gdje Cooper nije nastupao. Prvi znakovi takvih planova vidjeli su se u zimi između sezona 1963./’64. Cooperov dugogodišnji dizajner trkaćih automobila napustio je momčad kako bi radio u slobodnim angažmanima, a prvi posao bio mu je dizajnirati pravi sportski automobil za McLaren.

McLaren M1 bio je prvi u nizu uspješnih trkaćih automobila. Kako nije imao vlastite pogone za konstrukciju automobila, Bruce je proizvodnju povjerio Elvi čiji je vlasnik bio Trojan.

Na kraju 1965., McLaren je napustio momčad Coopera kako bi osnovao vlastitu momčad u Formuli 1, Bruce McLaren Motor Racing. Doveo je Robina Herda koji je radio na sustavima Concordeovih zrakoplova i koji je predstavio radikalan dizajn sa šasijom od Mallita, materijala sačinjenog od aluminija i balsa drveta.

Bruce je 1966. sa suvozačem Chrisom Amonom osvojio i legendarnu utrku 24 sata Le Mansa u Fordu GT 40, a 1967. pobijedio je i na 12 sati Sebringa, također vozeći za Ford

McLaren Ford (1966. – 1982.)

Prve dvije sezone u Formuli 1 (’66. i ’67.) McLaren nije imao pravi motor, ali su 1968. osigurali Cosworthov DFV motor s kojim su se mogli natjecati u vrhu poretka. Prvi bod za McLaren Bruce je osvojio na VN Velike Britanije 1966., a te sezone momčad je skupila samo četiri nastupa.

McLaren je ostvarivao velike uspjehe u sjevernoameričkom Can-Am prvenstvu sportskih automobila, što im je omogućilo financijsku stabilnost, kao i uspjehe u Formuli 5000 i Indycaru.

Bruce McLaren je 1968. ostvario prvu pobjedu u svojoj momčadi u četvrtoj utrci prvenstva na belgijskom Spa Francorchampsu (tada je krug bio dug 14.1 km). Utrka je bila povijesno važna iz više razloga.

Prvi puta smo vidjeli bolide s krilima kao aerodinamičkim dodacima koji stvaraju aerodinamički potisak tj. downforce (koji je zapravo negativni uzgon) i tako pritišću bolid na stazu.

Europski konstruktori, pogotovo Colin Chapman i Mauro Forghieri, inspiraciju su pronašli u sportskim automobilima Amerikanca Jima Halla, Chaparralu 2E i 2F koji su imali velika i visoko postavljena krila.

Novozelanđanin Chris Amon kvalificirao se u svom Ferrariju sa stražnjim krilom na pole position s prednošću od 3.7 sekundi ispred Stewarta u Matri.

Nažalost, utrku je obilježila još jedna velika nesreća. Britanac Brian Redman pri velikoj se brzini zabio svojim tvorničkim Cooperom u parkiranu Ford Cortinu kod zavoja Burnenville nakon čega je bolid planuo. Redman je zadobio ozbiljne opekline, slomio desnu ruku te se veći dio godine više nije utrkivao.

Bruce je 1968. završio peti u poretku vozača. Momčadski kolega, aktualni prvak i također Novozelanđanin Denis Clive Hulme prešao je iz Brabhama i završio treći u poretku, a ostvario je dvije pobjede u devetoj i desetoj utrci prvenstva. Iduće sezone Bruce nije ostvario nijednu pobjedu, tek tri pobjednička postolja, ali je na kraju sezone završio treći. Denny Hulme završio je šesti.

Legendarni Bruce poginuo je 2. lipnja 1970. u svom Can-Am trkaćem automobilu na engleskom Goodwoodu. Testirao je novi automobil M8D s kojeg je pri velikoj brzini otpao komad stražnjeg dijela karoserije. Gubitak aerodinamičkog potiska destabilizirao je automobil, nakon čega se Bruce izvrtio, izletio sa staze i udario u kućicu za čuvanje zastava.

U knjizi koju je izdao 1964. Bruce McLaren se osvrnuo na smrt momčadskog kolege iz Can-Am serije Timmyja Mayera, čime je ostavio snažnu poruku koja se može primijeniti i na njegovu preranu smrt:

“Vijest da je umro bila je užasan šok za sve, atko tko kaže da nije vidio više, učinio više i naučio više u nekoliko godina, nego što mnogi uspiju za cijeloga života? Učiniti nešto dobro je tako vrijedno da umrijeti pokušavajući ne može biti uzaludno. Život je potraćen ako ne učinite ništa sa sposobnostima koje su vam dane. Život se mjeri u postignućima, a ne u godinama.”

Nakon Bruceove smrti, momčad je vodio Teddy Mayer, brat već spomenutog Timmyja Mayera. Momčad McLarena je pod Mayerom dobro napredovala te su osigurali sponzorski ugovor s Marlborom, što im je donijelo financijsku stabilnost. Osvojili su dva vozačka naslova, 1974. s Emersonom Fittipaldijem i 1976. s Jamesom Huntom, a 1974. su osvojili i konstruktorski naslov.

Do kraja 1971. McLaren je pobijedio na 24 utrke, ali je s pojavom ‘ground effecta’ počeo gubiti korak (‘ground effect’ u prijevodu znači ‘učinak tla’ jer se gibajuće tlo ispod bolida počelo shvaćati kao aerodinamički interaktivan element).

Ground effect je termin koji označava aerodinamičku filozofiju korištenja zračne struje ispod bolida (koja je zapečaćena fleksibilnim bočnim pragovima koji se spuštaju do poda) kako bi se stvorio što veći aerodinamički pritisak. Taj pritisak (downforce), koji raste s brzinom, pritišće gume bolida na stazu i omogućuje bolje prijanjanje, a to znači bolje ubrzanje, kočenje i veće brzine u zavojima.

McLaren je 1978. i 1979. osvojio po 15 bodova u sezoni, a 1980. samo 11 zbog čega je glavni sponzor Marlboro gubio strpljenje. Sezonu 1980. su završili na devetom mjestu, s vozačkom postavom Watson – Prost. Francuz je na kraju sezone prešao u Renault.

Ron Dennis je u kasnim sedamdesetima osnovao ‘Project Four Racing’, momčad koja je ostvarivala velike uspjehe u Formuli 2 i Formuli 3. Osvojili su naslove prvaka 1979. i 1980. uz financijsku potporu Philip Morrisa (Marlboro). Project Four je sudjelovao u izradi trkaćih BMW-a M1 serije Procar.

Kako je Dennisu posao išao sve bolje, cilj je bio povratak u Formulu 1. Angažirao je talentiranog inženjera Johna Barnarda kako bi predvodio dizajn i razvoj novog i inovativnog F1 bolida.

S obzirom na to da je McLarenu na stazi išlo loše, šef Philip Morrisa John Hogan potaknuo je preuzimanje momčadi od strane Dennisovog Project Four Racing projekta. Krajem 1980. Dennis je, uz pomoć Marlbora, preuzeo 50% McLarenovih dionica I postao, uz Mayera, izvršni menadžer momčadi. Unutar idućih 18 mjeseci 34-godišnji Ron Dennis preuzeo je potpunu kontrolu nad McLarenom

Na taj su se način McLaren i Dennisov Project Four Racing stopili u jednu tvrtku. Osim što je angažirao Barnarda da načini revolucionarnu šasiju od karbonskih vlakana, MP4/1, Dennis je osigurao i Porscheove motore za period od 1984. – 1987.

Oznaka ‘MP4’ izvorno označava Marlboro Project Four. Sustav označavanja bolida zadržan je do današnjeg dana (bolid za 2015. zove se MP4-30). Nakon što su 1997. promijenili glavnog sponzora (Marlboro otišao u Ferrari), zadržan je isti sustav označavanja bolida, ali slovo ‘M’ sada predstavlja McLaren, a ne Marlboro.

Početkom 1981. novi se Barnardov bolid pokazao vrlo uspješnim. McLaren MP4/1 bio je znatno konkurentniji od svojih prethodnika, a Watson je osvojio Veliku Nagradu Velike Britanije što je bila prva McLarenova pobjeda nakon VN Japana 1977. gdje je pobjednik bio James Hunt.

McLaren je već godinama koristio 3,0-litrene atmosferske Coshworthove (Fordove) DFV V8 motore, za razliku od momčadi poput Renaulta, Ferrarija i Brabhama koji su koristili 1,5-litrene turbo motore. Ron Dennis uvidio je potrebu za turbo motorima te je 1982. uvjerio Techniques d’Avant Garde grupu (TAG) da financira izgradnju novog turbo motora posebno za Barnardov McLaren. Motore je trebao izraditi Porsche, a zbog financijskog ulaganja nosit će ime TAG grupe. Osnivač TAG grupe Mansour Ojjeh kasnije će postati suvlasnik McLarena.

Netočno bi bilo TAG-ove motore zvati isključivo Porscheovim. Porsche je bio sudionik projekta koji je dao osnovnu specifikaciju motora koju je tražio McLarenov John Barnard, a sav su razvoj obavljali KKK Turbochargers i Bosch, tehnički partneri koje je doveo TAG.

Momčad je 1982. nastavila koristiti Fordove 3,0-litrene motore, a Dennis je nagovorio Nikija Laudu da se vrati iz mirovine i vozi za momčad iz Wokinga, zajedno s Watsonom. Oba vozača su osvojila po dvije utrke, a McLaren je završio drugi u poretku konstruktora iza Ferrarija.

McLaren TAG/Porsche (1983. – 1987.)

McLaren je zadržao istu vozačku postavu i 1983., ali ovoga puta su pobijedili na samo jednoj utrci – Watson je trijumfirao na VN SAD-a na Long Beachu, drugoj utrci sezone. TAG-ov 1,5-litreni V6 turbo motor stigao je na 12. utrci sezone u Nizozemskoj i to samo u bolidu Nikija Laude koji je u 25.krugu odustao zbog kočnica. Watson je s Fordovim V8 završio treći.

Momčad je na posljednje tri utrke sezone nastupala s TAG-ovim motorima u oba bolida, ali nijednom nije uspjela završiti utrku. Na papiru je Lauda u posljednjoj utrci sezone u Južnoj Africi odustao u 71. od 77 krugova, ali je klasificiran kao 11. jer je odvozio dovoljan broj krugova da bi ostvario plasman. Sezonu 1983. McLaren je završio peti, iza Ferrarija, Renaulta, Brabhama i Williamsa.

Nakon što je Renault krajem 1983. najurio Prosta, Francuz se 1984. Vratio u McLaren. U pravo vrijeme jer je McLaren/Tag bio dominantan bolid u kojem su glavnu riječ u borbi za naslov vodili njihovi vozači Lauda i Prost.

Lauda je naslov osvojio za pola boda ispred Prosta, a McLaren je bio uvjerljivi konstruktorski pobjednik s 12 pobjeda na 16 utrka.

Alain Prost osvojio je naslov prvaka 1985., a McLaren je osvojio konstruktorski naslov, drugi zaredom i treći ukupno. Niki Lauda je u svojoj posljednjoj sezoni u Formuli 1 završio deseti u poretku.

Williams je 1986. bio u sjajnoj formi i činilo se da će njihovi vozači, Nelson Piquet i Nigel Mansell, voditi glavnu riječ u borbi za naslov prvaka. Laudina zamjena u McLarenu, Finac Keke Rosberg, nije se snašao s McLarenovim MP4-2C pa su McLarenove šanse ovisile isključivo o Alainu Prostu. Kako su Williamsovi vozači jedni drugima oduzimali bodove Prost je s tri pobjede ostao u igri za naslov do posljednje utrke gdje je Mansellu pukla guma, a Piquet je morao na neplanirani ulazak u boks. Tako je, pomalo neočekivano, Francuz došao do pobjede i drugog uzastopnog naslova prvaka, a Williams do naslova najboljeg konstruktora.

McLarenov Barnard je 1987. otišao u Ferrari, a zamijenio ga je Steve Nichols (koji je također otišao u Ferrari 1989.). Nicholsov MP4-3 u rukama Prosta i Stefana Johanssona i TAG-ovim motorom nije bio kompetitivan kao Williams Honde. Prost je završio četvrti, Johansson šesti, a McLaren drugi u poretku.

McLaren Honda (1988. – 1992.)

Ron Dennis je za 1988. izvukao dva asa iz rukava – najprije je nagovorio Hondu da iz Williamsa prijeđe u McLaren, a zatim je doveo i talentiranog Sennu iz Lotusa.

Iako su pravila smanjila dopušteni dotok goriva za turbo motore, Honda je 1988. odlučila zadržati turbo. U fantastičnom McLarenu MP4-4 Prost i Senna dominirali su sezonom u kojoj su pobijedili na 15 od 16 utrka, a izgubili su samo u Monzi gdje se Senna s vodeće pozicije sudario s Jean-Louisom Schlesserom kojeg je obilazio za cijeli krug. Iako je Prost osvojio više bodova, naslov je osvojio Senna jer se te godine brojalo samo 11 najboljih rezultata.

Turbo motori zabranjeni su 1989. i Honda je za McLaren pripremila novi 3,5-litreni atmosferski V10 motor. McLareni su s tim motorom i dalje bili najbrži, ali je odnos dvojice svjetskih prvaka postajao sve gori, posebno nakon VN San Marina gdje je Senna prekršio njihov interni dogovor o poštivanju poretka nakon prvog zavoja prvoga kruga i nakon prekida utrke, nakon drugoga starta, napao Prosta u zavoju Tossa. Prost je vjerovao da Dennis i Honda favoriziraju Sennu te je sredinom sezone objavio da će iduće godine voziti za Ferrari.

Odluka o naslovu prvaka 1989. ponovno je, kao i prošle godine, pala na VN Japana u jednoj od najkontroverznijih utrka u povijesti Formule 1.

Senna je osvojio dominantan pole position (Prost je podesio bolid za utrku), ali je na startu Prost prešao u vodstvo. Senna je umalo izgubio i drugo mjesto od Bergera. Prost je vodio cijelu utrku, a Senna ga je uhvatio tek u 40. krugu. Tada je krenula epska borba u kojoj je Senna imao bolid koji je bio brži po zavojima, ali sporiji na ravnom.

U 46 krugu Senna se sasvim približio Prostu te je na kočenju u posljednju šikanu ambiciozno krenuo u napad dok je Francuz već kočio u zavoj. Alain je to primijetio i krenuo blokirati Ayrtona te su se sudarili. Iako je Senna uspio nastaviti, promijeniti prednje krilo i pobijediti u utrci, Prost je osvojio naslov jer je Senna kasnije diskvalificiran zbog neispravno odvožene šikane. Uoči te utrke Prost je rekao da je u dosadašnjim dvobojima sa Sennom uvijek ostavio otvorena vrata za njegove manevre kako se ne bi sudarili, ali da to na ovoj utrci neće učiniti.

Senni je bila potrebna pobjeda na toj utrci, kao i na idućoj, posljednjoj utrci sezone, ali s obzirom na to da je diskvalificiran, prvenstvo je riješeno utrku prije kraja. McLaren se žalio na odluku sudaca, navodno zbog oduzete pobjede koja im je uskratila novac od nagrada i sponzora, a ne zato što je naslov uzeo Prost koji na kraju godine odlazi u Ferrari. Žalba je odbijena, a Senna je kažnjen sa 100 000 američkih dolara i uvjetnom kaznom od šest mjeseci (FIA je Sennu nazvala ‘opasnim vozačem’).

McLarenov glavni dizajner Nichols i Alain Prost su 1990. bili dio Ferrarijeve momčadi i bili su veća prijetnja nego prethodnih godina. McLaren je doveo Gerharda Bergera, ali kao i prethodne dvije godine, o naslovu su odlučivali Prost i Senna. Samo što su 1990. bili u različitim bolidima.

Mjesto odluke ponovno je bila japanska Suzuka gdje se dvojac ponovno sudario, ovoga puta u prvome zavoju. Oba vozača su odustala, a Senna je ovoga puta izbjegao kaznu i osvojio svoj drugi naslov prvaka. McLaren je osvojio treći uzastopni konstruktorski naslov, šesti ukupno.

Senna i McLaren postali su prvaci i 1991., a glavni konkurenti bili su im Williams Renault i Nigel Mansell. Ipak, Senna je bez većih problema stigao do trećeg naslova prvaka, a Mclaren do četvrtog uzastopnog konstruktorskog naslova, ukupnog sedmog.

Williams je dominirao 1992., a njihov je FW14B sa savršeno podešenim aktivnim ovjesom bio klasa za sebe. Mansell je dominirao sezonom s devet pobjeda i četrnaest pole positiona, a McLaren je pobijedio pet puta (Senna tri, a Berger dvije pobjede).

McLaren Ford (1993.)

Nakon što se Honda povukla na kraju 1992. McLaren je 1993. vozio na Coshworthov pogon. Bolid nije bio na razini Williamsa, ali su svejedno ostvarili pet pobjeda. Posebno se pamti VN Europe na Donigtonu gdje je Senna u prvom krugu po kiši stigao s petog na prvo mjesto. I Senna i McLaren završili su drugi u poretku.

McLaren Peugeot (1994.)

McLaren je 1994. potpisao s Peugeotom i cijele su sezone bili na sredini poretka. Senna je otišao u Williams, a za McLaren su vozili Hakkinen i Brundle. Leteći Finac je, kao i McLaren, završio četvrti u poretku.

McLaren Mercedes (1995. – 2014.)

Ron Dennis je pokazao da je onaj stari kad je za 1995. osigurao Mercedesove motore, što je bio početak dugogodišnjeg odnosa ove dvije tvrtke. U prve dvije godine McLaren Mercedes je završio četvrti u poretku konstruktora, a prvu pobjedu ostvarili su 1997. (Coulthard u Monzi). Te su godine ostvarili još i pobjedu na posljednjoj utrci sezone u Jerezu (Hakkinen ispred Coultharda), čime su nagovijestili pobjedničke dane.

McLaren je 1998. od samog početka pokazao da ima najbrži bolid, ali pouzdanost nije uvijek bila sjajna. Sezonu su započeli pomalo kontroverznom dvostrukom pobjedom u Australiji (Coulthard je propustio Hakkinena zbog dogovora da vozač koji prvi prođe prvi zavoj ima prednost u toj utrci), a Hakkinen je nastavio juriti prema naslovu prvaka.

Finac je 1998. nakon velike borbe sa Schumacherom s okruglih 100 bodova došao do svog prvog naslova prvaka, a McLaren je osvojio osmi konstruktorski naslov u svojoj povijesti, prvi nakon 1991.

I godinu kasnije McLaren je ponovno imao vrlo brz bolid, ali je bio pomalo nepredvidiv i težak za podešavanje. Hakkinenu je posao olakšan nakon VN Velike Britanije gdje je Schumacher slomio nogu i propustio skoro cijelu sezonu, ali je nekarakterističnim greškama u uvjerljivom vodstvu u Imoli i Monzi ispustio sigurne pobjede i dao šansu Irvineu.

Na kraju je Eddie Irvine, druga Ferrarijeva uzdanica, došao u priliku osvojiti naslov prvaka, ali je u posljednjoj utrci Hakkinen s drugog startnog mjesta prešao Schumachera prije prvoga zavoja i uvjerljivo slavio, čime je došao do drugog uzastopnog naslova prvaka. Ferrari je osvojio naslov pobjednika konstruktora s četiri boda ispred McLarena što im je prvi naslov nakon 1983. kada su za njih vozili Patrick Tambay i Rene Arnoux.

McLaren je sezonu 2000. započeo s najbržim, ali ne i najpouzdanijim bolidom pa je Schumacher osvojio prve tri utrke i izgradio veliku prednost. McLarenov dvojac je sredinom sezone uhvatio Schumachera, zahvaljujući i njegovim incidentima na startu utrka u Austriji i Njemačkoj, ali je Nijemac s četiri pobjede na posljednje četiri utrke osvojio svoj prvi naslov u Ferrariju.

McLaren je 2001. bio bliži trećeplasiranom Williamsu nego Ferrariju u naletu, ali su i dalje završili drugi u poretku konstruktora. U poretku vozača uvjerljivo je slavio Schumacher koji je imao u prosjeku najbrži i najpouzdaniji bolid, a drugi je bio preporođeni Coulthard koji je deklasirao zasićenog Hakkinena. Škot je 2001. bio u životnoj formi, ali na njegovu žalost, McLaren MP4-16 nije bio na razini Ferrarija te je mogao samo gledati kako Nijemac bježi s drugim uzastopnim naslovom prvaka.

Mclaren je 2002. prešao na Michelinove gume, a Hakkinena je zamijenio mladi Kimi Raikkonen. Na njihovu žalost, prestigao ih je i Williams sa supersnažnim BMW-ovim motorom, dok je Ferrari imao nevjerojatno uspješnu sezonu u kojoj je Schumacher na svih 17 utrka bio na pobjedničkom postolju.

McLaren je 2003. najavljivao radikalni MP4-18, ali su sezonu započeli s temeljito dorađenim MP4-17D. Počelo je sjajno – Coulthard je slavio u Australiji, a Raikkonen je u Maleziji ostvario prvu pobjedu u karijeri. Ipak, prošlogodišnji bolid nije imao toliki razvojni potencijal te su suparnici postajali sve brži. Novi bolid na kraju se uopće nije pojavio, nego su razvijali MP4-17D. Raikkonen je uspio ostati u utrci za naslov do posljednje utrke sezone, ali je Schumacher osvojio bod koji mu je trebao za šesti naslov prvaka.

U studenom 2003. procurila je vijest da će 2005. Kimiju Raikkonenu momčadski kolega biti Juan Pablo Montoya, čime će McLaren imati najjaču vozačku postavu u Formuli 1.

McLarenov bolid za 2004., MP4-19, bio je obećavajuće brz na testiranjima, ali problem je bio što su u Ferrariju ponovno načinili fantastičan bolid. Nakon prve utrke u Australiji bilo je jasno da će još jedan naslov otići u ionako prebogate vitrine u Maranellu, a McLarenu je preostalo da spasi što se spasiti da.

U prvoj polovici sezone osvojili su tek 17 bodova, a naznake oporavka stigle su u Francuskoj gdje je debitirao temeljito prerađeni MP4-19B. Raikkonen je u Silverstoneu osvojio pole position i drugo mjesto u utrci, a vrhunac sezone je Finčeva pobjeda u Belgiji, ispred dva Ferrarija, na dan kad je Schumacher osvojio svoj sedmi naslov prvaka.

Nakon što su 2004. pokazali da mogu uzvratiti i nakon katastrofalnog starta sezone, 2005. su sve su oči bile uperene u McLaren i njihovu vozačku postavu Raikkonen-Montoya. McLaren MP4-20 ostat će upamćen kao jedan od najljepših i najbržih bolida u povijesti Formule 1, ali slaba je to utjeha kad se uzme u obzir njegova pouzdanost. Krivci su i McLaren i Mercedes koji su očito pretjerali u želji da načine najbrži bolid pa kontrola kvalitete nije bila na razini momčadi koja puca na naslov prvaka.

Alonso i Renault su u prve četiri utrke izgradili veliku prednost koju Raikkonen I McLaren zahvaljujućI nepouzdanosti bolida nisu uspjeli sustići do kraja sezone, iako su bili brži na svakoj utrci od Barcelone, pete utrke prvenstva.

Ako se sezona 2005. mogla smatrati neuspješnom, što tek reći za 2006.

McLaren su krajem 2005. napustili Adrian Newey, Peter Prodromou i Nicholas Tombazis, sve redom vrhunski stručnjaci. S pozitivne strane, osigurali su Fernanda Alonsa za 2007.

U prvih nekoliko utrka McLarenov MP4-21 bio je prilično kompetitivan, ali kako je sezona odmicala, tako su Ferrari i Renault bili sve dalje. McLaren je na kraju ostao bez ijedne pobjede u sezoni, prvi puta nakon 1996.. a u poretku su završili treći. Momčad je nakon VN SAD-a napustio Juan Pablo Montoya koji se iduće sezone odlučio vratiti u NASCAR, a do kraja sezone će odmarati s obitelji u Miamiju, pripremajući se za iduću sezonu. Zamijenio ga je Pedro de la Rosa.

Mclarenu su 2007. mnogi predviđali povratak u sam vrh. Novi vozači (Alonso I Hamilton), novi sponzori (glavni Vodafone), novi suvlasnici (Mumtakalat Holding iz Bahraina) i novi vizualni identitet… Sve se činilo na mjestu, spremno za novi napad na vrh.

Iako je od samog početka bilo jasno da je Ferrarijev F2007 brz, nije imao briljantnu pouzdanost McLarenova MP4-22. Ni McLarenovi navijači nisu mogli vjerovati da je bolid tako pouzdan, uključujući dosad često problematičan Mercedesov motor koji je, uz nova pravila o zamrzavanju specifikacija motora, postao najbolji motor u Formuli 1

Uz aktualnog i dvostrukog svjetskog prvaka Fernanda Alonsa McLaren je imao i uzbudljivog debitanta Lewisa Hamiltona. Dvojac je dobru sezonu navijestio već u Melbourneu gdje su završili drugi i treći iza Raikkonena, a u Maleziji je Alonso predvodio dvostruku pobjedu McLarena.

Hamilton je bio sjajan i prvi je put završio ispred Alonsa u Bahrainu, a nitko nije mogao očekivati tako dobre predstave debitanta u Formuli 1. Lewis je u prvih devet utrka sezone nanizao devet pobjedničkih postolja, uključujući prvu pobjedu u karijeri u Montrealu, a za samo sedam dana ponovno je pobijedio u Indianapolisu.

Odnos među dvojicom vozača postupno se pogoršavao, a kulminacija se dogodila na kvalifikacijama za VN Mađarske gdje Hamilton nije poštivao interno pravilo o izlasku na stazu u trećem dijelu kvalifikacija (na toj utrci bio je Alonsov red da krene prvi, što donosi čistu stazu). Lewis je izašao prije Alonsa, a Španjolac mu se osvetio predugim zadržavanjem prilikom promjene guma zbog čega Hamilton nije stigao ući u posljednji mjereni krug. Alonso je kažnjen startanjem s pet mjesta niže startne pozicije, a McLaren oduzimanjem konstruktorskih bodova na toj utrci.

Kasnije se pokazalo da se u Mađarskoj događalo puno više od međusobnog rata njihovih vozača. Alonso je prijetio da će FIA-i pokazati mailove koji dokazuju posjed Ferrarijevih tajnih podataka, a kasnije su oba vozača pristala surađivati u zamjenu za imunitet.

McLarenu su nakon VN Italije, gdje su ostvarili dvostruku pobjedu u Ferrarijevom dvorištu, oduzeti svi konstruktorski bodovi, a kažnjeni su i novčanom kaznom od 100 milijuna američkih dolara.

Tako je u igri ostao samo vozački naslov. Hamilton i Alonso većinu su godine proveli na vodećim pozicijama u prvenstvu, ali na kraju su oboje neočekivano podbacili te je naslov uzeo Kimi Raikkonen.

Alonso je izletio na kišnom Fujiu, a Hamilton je u posljednje dvije utrke osvojio tek sedmo mjesto na VN Brazila. Raikkonen je na posljednje dvije utrke sezone slavio i osvojio svoj prvi naslov svjetskog prvaka. McLarenovi vozači završili su bodovno poravnati, samo bod iza Raikkonena.

Nakon turbulentne sezone u kojoj je eskalirao sukob između vozača, McLarenova odluka da se rastane s Alonsom i potpiše Kovalainena nije bila nimalo iznenađujuća. Španjolac se vratio u Renault, a Hamilton je postao prva violina britanske momčadi.

Novi McLaren MP4-23 imao je duži međuosovinski razmak od uspješnog prethodnika kako bi se poboljšale aerodinamičke performanse, uz zadržavanje jakih strana poput ponašanja na rubnicima i trakcije. Također, baš kao i MP4-22, i novi je MP4-23 odlično koristio Bridgestoneove gume i zagrijavao ih je bolje od ijednog drugog bolida. Osim u Turskoj, vozači nisu imali problema s potrošnjom guma u utrci. Također, ova se prednost pokazala vrlo moćnom i po kiši, što je bilo jasno u Monaku, Silverstoneu i Belgiji.

Hamilton je 2008. otvorio pole positionom i pobjedom, ali začuđujuće, griješio je daleko više nego 2007. Ipak, imao je neke nevjerojatne nastupe poput pobjeda na kišnom Monaku i Silverstoneu.

Momčad je nastavila razvijati bolid velikom brzinom, a Mercedes je, unatoč zamrzavanju specifikacija motora, povećavao snagu i okretni moment. U drugom dijelu sezone Mercedes se smatrao najboljim motorom u Formuli 1.

Iako je zahvaljujući pobjedi na pretposljednjoj utrci u Kini na posljednju utrku sezone stigao sa zdravom prednošću od sedam bodova ispred Felipea Masse, VN Brazila pokazala se pravim izazovom za budućeg svjetskog prvaka. Hamilton je vozio dosta oprezno, dopustio Vettelu da ga pretekne po kiši, ali je u posljednjem krugu ulovio Glocka koji je ostao na kišnim gumama i pretekao ga za peto mjesto. McLaren je tako osvojio prvi vozački naslov nakon Hakkinena 1999., a konstruktorski je pripao Ferrariju, osmi puta u posljednjih deset godina.

Velika promjena tehničkog pravilnika 2009. McLarenu nije donijela ništa dobro. Bolidi su postali širi, vratile su se slik gume, a dopušteno je koristiti sustave za obnovu kinetičke energije koji daju 80 KS 6.7 sekundi u jednom krugu.

McLaren MP4-24 otpočetka je bio vrlo spor i bilo je jasno da neće obraniti naslov prvaka. Ipak, po tko zna koji put, McLaren je loš bolid tijekom sezone uspio razviti u kandidata za pobjedu, a Hamilton je fantastičnom vožnjom u Mađarskoj stigao do prve pobjede u sezoni.

Hamiltonova pobjeda u McLaren Mercedesu MP4-24 na VN Mađarske 2009. bila je prva pobjeda bolida s hibridnim pogonom u povijesti Formule 1.

Hamilton je pobijedio i u Singapuru, a Kovalainenu je četvrto mjesto u Valenciji bio plasman sezone. Hamilton je uspio završiti peti u poretku, a McLaren je s bodom prednosti završio treći, ispred Ferrarija, a iza Brawna i Red Bulla.

McLaren je uoči 2010. odlučio preuzeti veliki rizik. Unatoč lošim iskustvima sa Sennom i Prostom, kao i Hamiltonom i Alonsom, u momčad su doveli Jensona Buttona, svjetskog prvaka iz 2009. kako bi bio momčadski kolega svjetskom prvaku iz 2008, Lewisu Hamiltonu. Kao da to nije bilo dovoljno, Mercedes je prodao svojih 40% dionica jer su odlučili kupiti 75.1% dionica Brawn GP-a i preimenovati ga u Mercedes GP.

Tako je McLaren postao samo od jedan kupaca Mercedesovog motora koji se okrenuo svojoj tvorničkoj momčadi.

Iako je novi McLaren MP4-25 bio znatno bolji od prethodnika, bio je daleko od najboljih bolida koje je McLaren proizveo. Činjenica da su Hamilton i Button sredinom sezone bili vodeći u poretku više je posljedica nepouzdanosti Red Bulla RB6 i odličnih taktičkih odluka momčadi iz Wokinga, nego čiste brzine njihova bolida.

Kako bi se u potpunosti iskoristilo pravilo o dvostrukim difuzorima koji su bili dozvoljeni i 2010., u McLarenu su se odlučili na neobično dug međuosovinski razmak i neobično dug mjenjač. Kako bi izvukli maksimum iz te koncepcije, morali su imati dosta tvrd ovjes što je bolid učinilo lošim na neravninama i rubnicima.

Bolid je ipak imao nešto novo i inovativno, a čega se nitko drugi nije sjetio – takozvani F-duct. Riječ je o konceptu koji je kontrolirao vozač (zato je proglašen legalnim), a koji je uključivao cijev iz kokpita spojenu na donji dio stražnjega krila. Ispred vozača postojao je mali usisnik zraka (koji se, gledano odozgo, nalazio na slovu “F” natpisa Vodafone) koji je vodio u spomenutu cijev. Kad bi vozač rukom pokrio otvor cijevi u kokpitu, zrak bi nastavio putovati prema stražnjem krilu i razbio zračnu struju, smanjio downforce i otpor te dodao dodatnu brzinu na ravnom (5-10 km/h). Kad vozač ne bi pokrio otvor u cijevi, zrak bi puhao vozaču u kokpit, a ne prema stražnjem krilu koje bi tako funkcioniralo normalno. Sustav su uskoro kopirale i ostale momčadi.

Inače, F-duct se prvo zvao RW80 ili u Wokingu – SRW (eng. ‘switchable rear wing’, promjenjivo stražnje krilo). Naziv F-duct potječe od činjenice da se usisnik nalazio na slovu “F” natpisa “Vodafone” na prednjem kraju bolida.

Mclarenov tehnički izum iz 2010. poznatiji pod nazivima “f-duct”, RW80 i SRW bio je ozbiljna prednost zbog koje su gotovo sve momčadi kopirale McLaren i dizajnirali vlastitu inačicu sustava.

Na McLarenovu žalost, Red Bull i Ferrari su u drugom dijelu sezone bili sve brži, a uoči posljednje utrke sezone McLarenovi su vozači bili tek u teoretskim kombinacijama za osvajanje naslova prvaka. Na kraju je naslov osvojio Vettel, a Red Bull je na pretposljednjoj utrci u Brazilu potvrdio konstruktorski naslov.

McLaren je 2011. eksperimentirao s bočnim stranicama U-presjeka, kako bi iskoristili dozvoljeno korištenje ispušnih plinova u aerodinamičke svrhe. Red Bull je ideju s ispušnim plinovima ponovno uveo 2010., a 2011. je ona bila temelj svih aerodinamičkih koncepcija. Naravno, Red Bull je opet prednjačio u razvoju zahvaljujući Adrianu Neweyu i ogromnim resursima austrijskog diva, ali McLaren je na zimskim testiranjima iskušavao svoju, radikalnu inačicu ispušnog sustava koja zbog nepouzdanosti nikad nije korištena na utrkama.

Nakon neproduktivnih zimskih testiranja, McLaren je na prvoj utrci u Australiji donio konzervativniju inačicu ispušnog sustava, po uzoru na Red Bull, s keramičkim oblogama za zaštitu od pregrijavanja. U petak su bili najbrži, a u kvalifikacijama drugi i četvrti. Bio je to veliki korak naprijed u odnosu na zimska testiranja gdje su djelovali najblaže rečeno izgubljeno.

McLaren nije bio puno sporiji od Red Bulla u utrci, ali je zato u kvalifikacijama Vettel bio nedodirljiv s 15 pole positiona u sezoni, s kojih je daleko lakše kontrolirao utrku, bez obzira na malu maksimalnu brzinu. Prvu pobjedu u sezoni za momčad iz Wokinga ostvario je Hamilton u Kini, a Button je uzvratio u Kanadi gdje je u promjenjivim uvjetima prestigao Vettela u posljednjem krugu.

Vettel je 2011. pobijedio na šest od prvih osam utrka i bilo je jasno da će obraniti naslov prvaka. McLarenu za utjehu ostaje da su bili uvjerljivo drugi, sa šest pobjeda, a Ferrari je pobijedio samo jednom i to na Silverstoneu gdje je na snazi bila privremena restrikcija korištenja ispušnih plinova u aerodinamičke svrhe.

Hamilton je pobijedio u Njemačkoj, a Button u svom 200. nastupu u Formuli 1 dolazi do pobjede u Mađarskoj. Button je pobijedio i u Japanu gdje je Vettel trećim mjestom proslavio naslov prvaka, četiri utrke prije kraja prvenstva, a na idućoj utrci u Koreji Hamilton osvaja pole position, jedini koji 2011. nije pripao Red Bullu.

McLaren je tako završio 2011. na drugom mjestu u poretku, a najbliži Vettelov pratitelj bio je Button. Hamilton je nakon turbulentne sezone završio peti i po prvi puta u svojoj petogodišnjoj F1 karijeri završio iza svog momčadskog kolege u poretku vozača. Ako uzmemo u obzir koliko je dominantna bila kombinacija Vettel/RB7, McLarenovih šest pobjeda zapravo je prilično impresivno dostignuće.

Predsezonska testiranja uoči 2012. obećavala su mnogo. Korištenje ispušnih plinova u aerodinamičke svrhe dobrim je dijelom onemogućeno pravilom o smještaju i nagibu ispušnih cijevi, ali momčadi su i dalje pronalazile inovativne načine da barem dio plinova završi oko difuzora, čime se sprečava ‘curenje’ zračne struje ispod bolida i povećava downforce.

Red Bull je ovakvim restrikcijama bio najviše pogođen, a najbolje se snašao upravo McLaren koji je na prve dvije utrke zauzeo prvi startni red. Pobijedili su samo na prvoj utrci gdje je najbrži bio Button, a u prvih sedam utrka sezone vidjeli smo sedam različitih pobjednika.

Hamilton je zablistao u Španjolskoj gdje je ostvario dominantni pole position s prednošću od pola sekunde, ali zbog propusta momčadi nije imao dovoljno goriva za ispitni uzorak te je umjesto s prvog startao s posljednjeg startnog mjesta.

Tako je Lewis prvu pobjedu sezone ostvario na sedmoj utrci sezone u Kanadi, a na iduću je morao čekati do Mađarske. Button je uzvratio pobjedom na idućoj utrci u Belgiji, a Hamilton osvaja iduću utrku u Italiji nakon koje je za vodećim Alonsom zaostajao 37 bodova. Ipak, Vettel osvaja iduće četiri utrke i postaje glavnim kandidatom za naslov prvaka kojeg je nakon dramatične posljednje utrke i osvojio, a McLarenu ostaje utjeha da su na posljednjoj utrci sezone zauzeli prvi startni red i pobijedili u utrci (slavlje Buttona).

Nikad se u povijesti Formule 1 nije dogodilo da je neka momčad zauzela prvi startni red u kvalifikacijama u prvoj i posljednjoj utrci sezone i da na tim utrkama pobijedi, a da na kraju završi treća u poretku. Isto se može reći za Buttona – nikad nijedan vozač nije osvojio prvu i posljednju utrku sezone i završio peti u poretku.

Vijest da će Hamilton krajem 2012. napustiti McLaren i prijeći u Mercedes pojavila se tek nekoliko dana nakon što je kvar na mjenjaču Lewisu oduzeo gotovo sigurnu pobjedu na VN Singapura. Iako to sigurno nije bio presudan događaj, vjerojatno je ubrzao njegovu odluku jer je s tim odustajanjem ispao iz borbe za naslov prvaka. Kvar na pumpi goriva u trenutku dok je uvjerljivo vodio u Abu Dhabiju vjerojatno je samo potvrdio ispravnost takve odluke.

Kakvi god razlozi bili, Hamilton je otišao, a Buttonov novi momčadski kolega postao je Sergio Perez koji je imao sjajnu sezonu u Sauberu. Novi McLarenov bolid za 2013., MP4-28, isprve se činio vrlo kompetitivnim, ali se pokazalo da su krivo postavili dio ovjesa koji je uzrokovao prenisku udaljenost od tla zbog čega su ostvarivali nerealno brza vremena po krugu.

Od samoga početka vozači su bili kritični prema novome bolidu, a Martin Whitmarsh je kasnije priznao da je razmišljao o povratku na prošlogodišnji bolid. Problem je bio u činjenici da je McLaren s bolidom za 2013. odlučio ići radikalno te su promijenili koncepciju prednjega ovjesa s konvencionalnog push-roda na pull-rod, zbog aerodinamičkih prednosti.

Također, bolid je bio dizajniran kako bi proizveo što veći downforce, ali za to je trebao biti vrlo tvrdo podešen, što ga je činilo nervoznim po neravninama. Također, downforce koji je proizvodio bio je vrlo promjenjiv što vozačima nije ulijevalo povjerenje.

S obzirom na to da su tehnička pravila za 2013. Bila vrlo slična onima za 2012., McLarenov rizik s radikalno dizajniranim bolidom čini se neopravdanim, pogotovo jer su 2012. završili s vrlo kompetitivnim MP4-27 koji je na posljednjoj utrci zauzeo prvi startni red i ubilježio pobjedu.

Momčad iz Wokinga tu je grešku skupo platila jer je 2013. za njih bila najgora sezona u posljednje 33 godine. Prvi puta nakon 1980. nisu ostvarili nijedno pobjedničko postolje te se nijednom nisu kvalificirali u najboljih pet, prvi puta nakon 1983. Također, nisu ostvarili nijednu pobjedu, prvi puta od 2006.

Button je četvrtim mjestom na posljednjoj utrci u Brazilu ostvario svoj najbolji rezultat sezone, što je ujedno bio i najbolji rezultat za McLaren 2013. Perez je najbolju utrku imao u Indiji gdje je završio peti.

McLaren je sezonu završio peti, gotovo 200 bodova iza četvrtoplasiranog Lotusa. S obzirom da su pola sezone proveli iza Force Indije, u McLarenu mogu biti zadovoljni petim mjestom.

Nažalost, ovako loša sezona poklopila se s 50. obljetnicom utemeljenja McLarena, ali osim toga nije bilo previše razloga za slavlje.

Činjenica da se McLaren 2015. sprema za ponovno ujedinjenje s Hondom većini je bila dovoljan znak da će i 2014. biti sezona za zaborav. Button je zadržan, a Perez je zamijenjen s debitantom u Formuli 1 Kevinom Magnussenom.

Sezona 2014. počela je sjajno, drugim i trećim mjestom u Australiji nakon Ricciardove diskvalifikacije zbog prevelikog dotoka goriva. Na McLarenovu žalost, bila je to ujedno i utrka na kojoj su ostvarili najbolji rezultat – do kraja sezone nisu ostvarili nijedno pobjedničko postolje.

McLarenova opadajuća forma još više dobiva na značenju ako uzmemo u obzir da su imali najbolju pogonsku jedinicu. Ipak, u drugom dijelu sezone Force India tradicionalno pada u formi, a McLaren je pomalo ubrzavao svoj MP4-29 te su na kraju završili peti u poretku konstruktora.

Button je u kvalifikacijama nadmašio Magnussena 10-9, a osvojio je triput više bodova.

McLaren Honda (2015. – 2017.)

Od 2015. u Formulu 1 vraća se Honda s kojom je McLaren od 1988. do 1991. osvojio četiri uzastopna vozačka i konstruktorska naslova. Također, momčad je 11. prosinca potvrdila da se Fernando Alonso vraća u Woking, a na njegovo mjesto uskočit će Kimi Raikkonen. Alonsu će momčadski kolega biti Jenson Button, a Magnussen ostaje u McLarenu kao testni i rezervni vozač.

U prvi plan vraća se i Ron Dennis, koji je 2009. odstupio s mjesta šefa momčadi kako bi se posvetio McLarenovom proboju na tržište sportskih automobila, a Martin Whitmarsh je još u kolovozu napustio momčad.

Može li Honda, koja je u Formuli 1 posljednji put bila 2008., biti kompetitivna od prve sezone veliko je pitanje, ali projekt McLaren Honda je dugoročan i s jednim ciljem – ponovno dominirati Formulom 1.

Predsezonska testiranja prošla su prilično loše s vrlo malo kilometara za novi McLaren MP4-31 i problematičnu Hondinu pogonsku jedinicu. Alonso nije nastupio na prvoj utrci sezone jer nakon sudara na testiranju u Barceloni nije dobio dozvolu liječnika. Mijenjao ga je Kevin Magnussen koji zbog problema s bolidom nije ni startao, a Button je završio posljednji, 11. s dva kruga zaostatka.

McLaren i Honda strpljivo su poboljšavali bolid i učili o njemu, a prvi trenuci veselja stigli su u Monaku gdje se Button kvalificirao deseti s dvije sekunde iza Hamiltona. Utrku je Britanac završio na osmom mjestu i osvojio prve bodove u sezoni za McLaren.

Hondin motor mučio se prije svega sa sustavom za obnovu energije (ERS) koji se pokazao krivo koncipiranim (premali MGU-H te premala turbina i kompresor) pa su Alonso i Button na pravcima prerano ostajali bez električne energije (a time i maksimalnih 163 KS koliko ERS može dati).

Alonso je plasman sezone ostvario petim mjestom u Mađarskoj, a sezonu je završio 17., najgore od 2001. kada je vozio Minardi. Button je bio tek nešto bolji – Britanac je svoju 16. F1 sezonu završio 16. s 16 osvojenih bodova. McLaren je završio deveti, ispred Manora.

McLaren i Honda obećavaju veliki napredak u 2016., a na predsezonskim testiranjima odvozili su puno više kilometara nego prošle godine. Honda nije pritiskala motor do krajnjih granica kako bi bili sigurni da će odvoziti što više krugova pa od McLarena možemo očekivati puno bolji start sezone nego prošle godine. To barem ne bi trebalo biti teško.

McLaren Honda je 2016. bila znatno konkurentnija pa su Alonso i Button na velikom broju utrka konkurirali za bodove. Ali u slučaju da su vozači vodeće tri momčadi završili utrku najbolji plasman kojem su se mogli nadati bilo je sedmo mjesto.

Force India i Williams bili su očekivano jači, pogotovo na stazama gdje snaga motora značajnije dolazi do izražaja, ali Alonso je u Monaku i Austinu uspio završiti peti što je najbolji plasman sezone za McLaren.

Španjolac je bodove osvajao devet puta, a Button, koji je objavio povlačenje iz Formule 1 na kraju 2016., sedam puta. Alonso je uspio završiti ispred Masse u poretku vozača za jedan bod što je bilo dovoljno za 10. mjesto, a Button je osvojio 34 boda manje i završio 15.

Buttona će 2017. zamijeniti Stoffel Vandoorne, prvak GP2 serije iz 2015., a Button će imati savjetodavnu ulogu s mogućnošću povratka u F1 2018.

Alonso i McLaren ostali su šokirani performansama i pouzdanošću nove Hondine pogonske jedinice za 2017. koja je bila slabija od prethodne, a zbog nove arhitekture motor je imao velikih problema s vibracijama.

Tek u Španjolskoj Alonso je prvi puta u sezoni uspio ući u Q3 i kvalificirati se na senzacionalno sedmo mjesto, ali prve bodove osvojio je tek u Azerbajdžanu gdje je završio deveti nakon problema za nekoliko bržih vozača i bolida.

U Mađarskoj je Alonso ostvario plasman sezone i završio šesti, a poboljšani Hondin motor omogućio mu je da se na posljednjim utrkama bori za bodove koje je osvojio na posljednje tri utrke.

Iako je Alonso u prvoj polovici sezone Vandoornea ostavio bez ikakvih šansi, predan rad s momčadi na otklanjanju problema i pronalasku optimalnih postavki bolida Vandoornea je učinio puno konkurentnijim.

Na Silverstoneu je prvi puta pobijedio Alonsa u kvalifikacijama, a u Mađarskoj je osvojio prvi bod desetim mjestom. Do kraja sezone još je dvaput osvajao bodove, sedmim mjestima u Singapuru i Maleziji, što mu je bilo dovoljno za 16. mjesto u poretku vozača, jedno mjesto iza dvostrukog svjetskog prvaka Alonsa.

Ipak, McLaren je izgubio strpljenje s Hondom i prešao na Renaultove motore za 2018. dok Honda svoju F1 avanturu nastavlja s Toro Rossom.

Iako je McLaren posljednje tri godine isticao Hondu kao glavni razlog svojih neuspjeha, F1 sezona 2018. otkrila je sve slabosti ove momčadi i problematične šasije MCL33.

Zbog kasne odluke o prelasku na Renaultove motore nova šasija nije imala optimalnu integraciju pogonske jedinice pa su se na testiranjima pojavili brojni problemi s hlađenjem, zbog čega je kasnio razvoj bolida i planirane nadogradnje.

Alonso i Vandoorne su unatoč svemu bili prilično konkurentni i na prvih nekoliko utrka uglavnom osvajali bodove, a veliki paket poboljšanja na petoj utrci sezone u Španjolskoj, uključujući i radikalni novi nos, Alonsu je omogućio plasman u Q3.

Ali Kanada i Austrija razotkrile su slabosti bolida na dužim pravcima, pogotovo nakon što su Mercedesovi i Ferrarijevi klijenti dobili snažnije specifikacije motora, a McLaren je kasnije priznao da su otkrili temeljni aerodinamički problem kojega se nije isplatilo popravljati u istoj sezoni.

Do kraja sezone McLaren je bio sve manje konkurentan budući da su se u momčadi usredotočili na razvoj novoga bolida za 2019., uz povremene bljeskove u formi poput onih na sporim stazama u Mađarskoj i Singapuru, a od Belgije je na prvim treninzima nastupao mladi Lando Norris koji će 2019. zamijeniti Stoffela Vandoornea.

Alonso se odučio, barem privremeno, povući iz Formule 1, a McLaren je na njegovo mjesto doveo novoga Španjolca Carlosa Sainza iz Renaulta.

Sainz i Norris od početka su vrlo dobro surađivali i konstantno donosili bodove McLarenu koji je 2019. započeo sa samo jednim osvajanjem bodova u prve tri utrke i nalazili su se na sedmom mjestu u poretku konstruktora.

Ali već nakon četvrte utrke u Bakuu McLaren je zauzeo četvrto mjesto u poretku konstruktora koje je zadržao do kraja sezone, što im je najbolji rezultat od 2012. kada su bili treći.

Sainz je završio šesti u poretku vozača, a Norris je bio 11. u svojoj prvoj F1 sezoni iako je pokazao ohrabrujuću brzinu, posebno u kvalifikacijama.

McLaren je istu vozačku postavu zadržao i za 2020., a MCL35 bio je prvi bolid u čijem je dizajniranju sudjelovao i novi tehnički direktor James Key koji je stigao iz Toro Rossa.

Norris je sezonu otvorio sjajnim trećim mjestom u Austriji, a on i Sainz nizali su dobre rezultate pa McLaren samo u Rusiji nije osvajao bodove.

Vrhunac sezone za McLaren bila je utrka u Monzi gdje su u kvalifikacijama bili drugi najbrži bolid iza Mercedesa, a u utrci su završili drugi i četvrti i osvojili čak 30 bodova.

Racing Point je u prosjeku imao brži bolid od McLarena, ali konstantno dobri nastupi McLarenovih vozača i sjajna pouzdanost održali su ih u borbi za treće mjesto koje su osvojili nakon odličnoga nastupa u Abu Dhabiju gdje su Norris i Sainz završili peti i šesti.

Sainz će 2021. voziti za Ferrari, a u McLarenu će ga zamijeniti Ricciardo nakon dvije provedene sezone u Renaultu dok će McLaren prvi puta nakon 2014. ponovno koristiti Mercedesove motore.