Opravdavajući loše nastupe na ovom Europskom prvenstvu, izbornik Zlatko Dalić u moru izjava rekao je i onu da Hrvatskoj nedostaje podrška navijača.

Riječi koje ne drže u potpunosti vodu, riječi koje u svakom slučaju ne mogu biti jedino opravdanje, i možemo debatirati o tome na razne načine. Ipak, u svemu se nameće činjenica, ili barem mogućnost kako bi i Vatreni pokoju utakmicu na ovoj smotri možda odigrali kod kuće da je iza Dalićevih leđa pošten i transparentan gazda, gazda čista obraza i gazda koji ne ovisi o božjoj ruci iz Međugorja. Da je tako, možda bismo u zadnjih 10, 15 godina, koliko već imamo baš pravo respektabilnu reprezentaciju, napravili neki pomak po pitanju nogometne infrastrukture.

Ipak, ne mogu se ne složiti da je Dalić malo, samo malo, ipak bio u pravu. Hrvatska je oduvijek bila sportska nacija čija je karta s oznakom ’emocije’ nosila više bodova nego ista karta protivnika. Počevši od prvog turnira otkako je samostalnosti u Engleskoj, preko čudesne francuske bronce, sjajnog turnira u susjednoj nam Austriji 2008., pa do Rusije deset godina kasnije u kojoj su, rekao je to u više navrata Dalić, ‘dečki igrali da malo razvesele naš napaćeni narod’. Samostalnost više nije svježa i aktualna tema, ali financijski ponor, kolektivna nacionalna depresija i apatija zbog pljačke državnog vrha, rastućeg broja nezaposlenih, a opadajućeg broja stanovnika svakako jest. Više eto, nemamo ni četiri i pol milijuna izbornika – bliže smo broju četiri. Valjda su za sve to igrali.

E, to je jučer Danska imala. Motiv više, situaciju na koju nisu navikli, situaciju s Eriksenom koja je samo tjedan dana ranije kod njih izazvala apsolutni emotivni šok, kako kod navijača, tako i kod igrača koji nose danski dres. Uz sve to i gromoglasnu podršku s tribina. Protiv prve momčadi svijeta ipak nije išlo, ali jučer se sve moralo staviti na kocku.

Utakmica Danske i Rusije ponudila je sve ono najljepše, sve ono zbog čega čak i prosječan gledatelj, onaj koji ne detaljno ne prati nogomet, ponekad zna pogledati utakmicu.

Tribine Parken stadiona obojane u crveno, pjesma You’ll Never Walk Alone, ogroman dres Eriksena prije početka utakmice, a zatim himna koju valjda nikad nisu čuli u toliko glasnoj intonaciji. Pa ti ostani ravnodušan i nemoj letjeti po terenu… Imali su Danci doista ono što volimo nazvati 12. igračem, sinoć je njihova karta s oznakom emocija bila nemjerljivo jača od ruske – i zato su odigrali toliko spektakularnu utakmicu. Da su morali igrati u ozračju u kojem je Hrvatska igrala protiv Engleske ili Češke, budite uvjereni da ne bi ovako razbili Ruse. Možda ne bi ni pobijedili…