Zubčić za SK: ‘Reprezentacija? Ne dok je Mršić izbornik’

Košarka 11. velj 202110:03 > 11:54 2 komentara
Foto: Phil Walter/Getty Images

Tomislav Zubčić trenutno brani boje Tofaša, koji se natječe u turskoj Superligi i FIBA Ligi prvaka. Počeo je u Rudešu, igrao i za Cibonu i za Cedevitu, okušao se i u NBA, Njemačkoj, Španjolskoj i Rusiji.

Ovaj 31-godišnji Hrvat je u ekskluzivnom i iskrenom razgovoru za Sportklub pričao o detaljima iz svoje bogate međunarodne karijere, o pokušaju da postane dio NBA lige, o sukobu s aktualnim izbornikom hrvatske reprezentacije Veljkom Mršićem u Cedeviti, kao i o problemima koje je imao u Trabzonu.

Osim o toku svoje karijere, ulozi oca u kojoj se dobro snalazi, Zubčić je govorio i o važnosti rada s mladim igračima, naročito tijekom tranzicije iz juniorske u seniorsku košarku, košarkaškom sazrijevanju, kao i o najboljim trenucima u karijeri.

U prosincu je novu stanicu u karijeri našao u Tofašu, klubu koji se natječe i na domaćoj i na europskoj sceni. Odličnim partijama pomogao je klubu iz Burse da se domogne druge faze natjecanju – u skupini su sa Karsiyakom, Hapoelom i Brindisijem, a već na početku razgovora nagovijestio je da je o odluci da se vrati u Tursku morao dobro razmisliti.

Ružan rastanak s Trabzonom

“S obzirom na to da sam imao prethodno neugodno iskustvo s Trabzonom, imao sam mali strah što bi moglo opet dogoditi. Međutim, bio sam u situaciji da trebam igrati košarku, da trebam pokažeti svoje kvalitete, pogotovo nakon prošle sezone, kada sam ja imao korektnu sezonu u VTB ligi, tražio sam momčad u kojoj mogu igrati, napredovati, da mogu doprinjeti klubu i htio sam igrati europsko natjecanje. Čekao sam pravu priliku, dočekao krajem prosinca i sve se poklopilo u pravom trenutku”, počeo je Zubčić razgovor za Sportklub i nastavio o problemima koji su tada mučili tursku momčad:

“Trabzon je imao te sezone financijske probleme. Izgubili su jednog velikog sponzora u predsezoni, a ja sam u lipnju potpisao ugovor. Došao sam u klub, odigrao predsezonske utakmice, krenuo sam u sezonu, odigrao tri utakmice uz minimalnu minutažu. Trener je riješio da ja ne budem dio momčadi. Željeli su se riješiti igrača jer ih više nisu mogli plaćati. Tražili su način da se oslobode svega toga. Ja sam tu bio višak jer sam bio jedan od skupljih. Tamo sam stigao iz VTB lige, s dobrom statistikom i nisu mogli iznijeti taj ugovor do kraja. Ostatak priče je ružan. Ja sam morao u Trabzonu ostati sljedećih mjesec dana, uz pusta maltretiranja, izbacivanja iz stana, uzimanja automobila, isključivanja struje, vode, interneta, tjeranja da svakog jutra dođem u osam sati u klub po potvrdu da sam tog dana oslobođen treninga od strane kluba. Suradnju sam završio tužbom, nije bilo lako, naročito mentalno.”

Zubčić je analizirao i kvalitetu turske Superlige, koju i ove sezone pratimo na kanalima Sportkluba.

“Natjecanje jest jako. Znamo da su favoriti Fener i Efes, uz njih je tu i Karšiyaka. Mi ovom sezonom možemo biti zadovoljni. Što se tiče lige uopće, liga je jaka i nema favorita ni na jednoj utakmici. Može se dogoditi da Petkim iznenadi Fener. Sve je moguće u ligi. Ne može se nikada reći da idemo sto posto da dobijemo utakmicu, ali sigurno prednjače Efes i Fener.”

Upravo tome u prilog ide i podatak da je Tofaš u sredu uveče savladao Fenerbahče u gostima 84:81. Za Tofaš je to prva pobeda protiv Fenera u Istanbulu poslije 21 godine. Momčad iz Burse ostvarila je tako 12. trijumf i uz devet poraza nalaze se na četvrtom mjestu na tablici.

Uprava kluba, stručni štab i igrači imaju razloga da gaje visoke ambicije i u FIBA Ligi prvaka.

“Ja sam stigao kasno, oni su tada imali ambicije da uđu u Top 16. Krenuli su loše u sezonu, promijenili su trenera, nisu znali što će tačno biti na kraju svega toga. Dolaskom trenera Hakana Demira, došla su i dva nova igrača, mnogo toga se promijenilo i sve je krenulo na bolje. Dobro smo nastavili sezonu, tako da su se sada ambicije povećale, ušli smo u Top 16, sada očekujemo da uđemo u završnicu, odnosno u Top 8. Imamo Karšiyaku koja je nezgodna, sigurno će biti konkurencija između dvije turske ekipe, tko će proći dalje”, rekao je Tomislav i nastavio:

“Zaželio sam se košarke i imao sam želju i motivaciju da pokažem nešto za što sam se spremao. Želio sam nastaviti ono iz prošle sezone u istom ritmu.”

Početak u Rudešu

Zubčić se osvrnuo i na svoje početke. Profesionalnu karijeru počeo je u Rudešu 2007. godine.

“Rudeš je bio neka prilika za nas mlađe igrače kojima je bila potrebna tranzicija iz juniorske u seniorsku igru, trebalo je da pređemo među ‘velike momke’. To je nama dobro došlo. U mojoj generaciji je bio i Leon Radošević i dosta drugih momaka kojima je trebala minutaža da bi kasnije došli do Cibone, a onda i da bi mogli biti konkurentni prvo na treninzima, pa onda i na utakmicama. To je bio lijeop razdoblje, bila je jedna velika prilika za napredovanje, imali smo trenera koji je bio non-stop uz nas i priliku da pokažemo koliko znamo, bili smo jedna od najtalentiranijih generacija u Hrvatskoj u tom razdoblju. Napredovao sam od tada, ja sam sada drugačiji igrač, imam sada iskustvo. Igrao sam nekada na neku dječačku želju, a sada mi je sve u čitanju igre i iskustvu.”

Uslijedio je prelazak u Cibonu za koju je nastupao od 2008. do 2013. godine i u čijem dresu se prvi put susreo s ‘pravom, muškom košarkom’.

“U prvoj sezoni u Ciboni sam igrao Euroligu. Imao sam svojih nekih par ’minutica’ po utakmici. U drugoj sezoni je to već bilo mnogo bolje i konkretnije, naročito zahvaljujući treneru Velimiru Perasoviću, koji je pružio priliku mladim igračima, iako smo u tim mladim godinama dobili šansu za koju se ne očekuje da jedan mladi igrač dobije u Euroligi.”

Nakon malog izleta u inozemstvo, točnije poslije kratkog angažmana u litvskom Rytasu gdje mu je suigrač bio i Nemanja Nedović, stigla je ponuda Cedevite.

“Tražio sam priliku da se negdje stacioniram, Cedevita je došla s ponudom za trogodišnji ugovor. Išli smo korak po korak, osvojili smo prvenstvo, Kup, pa je stigla i Euroliga. E, tu dolazi do moje neke druge priče za koju se nadam da je se nećemo dotaknuto, ali ako želite možemo.”

Sukob s Mršićem

Ružno iskustvo u Cedeviti bilo je, ipak, neizbježna tema. U pitanju je loš raskid suradnje s zagrebačkim klubom i sukob sa tadašnjim trenerom Cedevite, aktualnim izbornikom Hrvatske Veljkom Mršićem.

“Ja sam to već rekao davnih dana. Bio sam nepravedno osuđen od strane trenera, od strane ’stuffa’, imali su neku želju da probude momčad i tražili su krivca za neke poraze. Ja ni u jednom trenutku nisam bio kriv. Moja karijera se tada promijenila i cijeli taj put. Ja sam tada bio na nivou gdje se nikada nisam bolje osećao, htio sam dati sve i u Euroligi i u domaćem prvenstvu. Osjećao sam se kao da je to moja najbolja godina i tako sam i igrao”, objasnio je Tomislav i nastavio:

“Trener Veljko Mršić i stručni stožer su tražili nešto u momčadi, nešto što ja nisam napravio. Ja sam svoje rekao na tom nekom kaznenom treningu. Trčali smo 20 i nešto kamikaza na treningu od šest do osam ujutro. Odlučio sam da od tada ne budem dio momčadi. Zašto, kako… ja ni danas ne znam što je tu bilo. Tu je bio kraj s hrvatskom košarkom do kraja moje karijere. Definitivno sam odlučio da ja više ne želim se vratiti u hrvatsku košarku. Prvenstveno zbog mentaliteta ljudi i zbog te situacije. Da je bila moja greška, prvi bih je priznao i preuzeo odgovornost.”

Već spomenuti rad s mlađim igračima tijekom prelaska iz juniorskog u seniorski rang posebno je važna tema u modernoj košarci, smatra hrvatski košarkaš.

“Kada se osvrnem na svoje neke mlađe godine, s ovim sadašnjim iskustvom mogu reći da je najveći problem to što se očekuje da se mlađi igrači prebace u seniorsku košarku bez rada s njima. To je jednostavno nemoguće jer mi se moramo posvetiti tome. Kada kažem ‘mi’ mislim igrači, treneri bez kojih ne možemo, ali i klub. Drugačije ne možemo. Jedno je biti talentiran, a drugo je raditi s tim talentom, brusiti ga, pokušavati preći na viši nivo”, rekao je Zubčić i dodao:

“Zvezda, Partizan, Cibona, Cedevita… Oni su dio Eurolige ili Eurokupa, ozbiljni klubovi. S njima je uvijek ono ‘mi smo veliki klub, ima vremena za mlade igrače’. S mladim momcima se treba raditi, oni trebaju trenirati cijeli dan, njima je potreban netko tko će im pokazati. Bez tog rada ne funkcionira ništa dobro. Sistem i treneri moraju sebe podrediti mladim igračima, da bi oni mogli napraviti nešto u svojim karijerama.”

Pritisak rezultata

Pritisak rezultata također je jedan od problema s kojima se bore i treneri i mladi igrači, koji često čitave sezone provedu na klupi.

“To će uvijek biti problem. Jedna momčad u Euoligi za pet do sedam minuta na utakmici ne može puno izgubiti, kakav god je rezultat u tom trenutku, a mladi igrač može puno dobiti. Nekada treba žrtvovati rezultat nekoliko minuta. Momci koji igraju ABA ligu, Kup, Superligu, upravo tu mogu igrati. Mi u Tofašu imamo trojicu mladih momaka. Jedan od njih ima 16 godina, on je svoje tri minute na utakmici odradio. To je nešto s čim će on napredovati, neće napredovati treningom. Mora se taj trening transformirati u utakmicu, u igru sa velikim momcima i u iskustvo.”

Zubčić je na interesantan način okarakterizirao rad klubova danas, naročito velikih, kada je riječ o posvećivanju mladim talentima.

“Kada sam ja bio mlad, nije bilo neke velike prilike. Prve godine u Ciboni sam imao priliku da radim individualno, kao i svi mladi igrači. U mnogim klubovima se radi kao u tvornici. Dođeš, provučeš onu svoju karticu da si došao, završiš i ideš kući. Više treneri ne ostaju raditi s mladim igračima. Jako je teško. Možda je to zato što nemaju uvjete, možda jer to nije imperativ, to je veliko pitanje. U veoma malo klubova u kojima sam ja igrao su treneri ostajali nakon treninga raditi s mlađim igračima.”

NBA epizoda

NBA epizoda stigla je nakon lošeg rastanka s Cedevitom. Zubčić je u razvojnom timu Oklahome proveo jednu sezonu (2015./16.), a tri godine ranije kao 56. picka druge runde birali su ga Toronto Reptorsi.

“Bio sam draftan 2012. ali u tom periodu nisam bio spreman za NBA, naročito fizički. Bio sam u Ciboni tada i možda je nešto bilo do mene, nešto do trenera, nešto i do sistema, ali bilo je i prošlo. Možda da nije bilo sve tako, ne bih danas bio ovdje gdje sam. Zahvalan sam kako god je ispalo. Što se tiče odlaska u razvojnu ligu, moja želja je oduvijek bila da pokucam na vrata NBA lige. Tu priliku sam dobio a 25, 26 godina nakon ružnog raskida s Cedevitom. Trebalo mi je da očistim misli, da odem negdje gdje ću biti spreman. Euvropa me nije zanimala tada, nisam gledao financijsku stranu, već sam želio otići negdje gdje ću naučiti nešto novo. To je možda malo čudno jer sam ja tada već imao 25 godina. Imao sam želju pokušati i nisam imao što izgubiti, mogao sam samo dobiti lijepo ili ružno iskustvo. Meni je bilo super, organizacija je vrhunska, ipak je to NBA. Nisam imao dovoljno dobru sezonu da bih nekoga zainteresirao da mi ponudi ugovor, tako da iz te situacije sam shvatio da NBA možda nije moja sudbina. Nisam ja nikada odustao, to je želja iz mladih dana. Nikad se ne zna. Vratio sam se u Europu i rekao ’okej, to je moja sudbina’ i probao da napravim nešto od toga.”

Nakon NBA poglavlja u karijeri usledili su Avtodor i Nižnji Novgorod, s kojim je igrao Eurokup, zatim Bonn, Igokea, Manresa i ponovo VTB liga, odnosno Enisey.

Zubčić je u karijeri pet puta osvojio prvenstvo Hrvatske, tri puta je podigao pehar namijenjen osvajaču Kupa Krešimira Ćosića, a s juniorskom reprezentacijom Hrvatske ima svjetsku i europsku broncu.

“Ljeto je jedini period kada svi igrači mogu napradovati i raditi na svojim nedostacima. Igranje za reprezentaciju je velika stvar, to je nešto što svaki mladi igrač treba da sanja i treba se truditi biti u reprezentaciji. Ja sam imao vrhunsku generaciju. Velika je stvar biti u reprezentaciji u mlađim kategorijama. To je čast. Meni je to mnogo pomoglo, te pripreme traju stvarno dugo, nekada treneri očekuju da mjesec i pol dana traju pripreme. To nije baš normalno, više treba raditi individualno. Treba tu imati obostrano razumijevanje, ali treba uvijek biti dio reprezentacije.”

Ipak, o seniorskoj reprezentacije Hrvatske, čiji je deo povremeno bio, trenutno ima poseban stav.

“Imao sam priliku igrati nekoliko puta u kvalifikacijama. Bio sam prošlog ljeta kada je reprezentaciju vodio Dražen Anzulović, nažalost nismo se uspjeli plasirati na to Svjetsko prvenstvo u Kini. Međutim, s obzirom na to da je trenutno izbornik Veljko Mršić, ja sebe ne vidim u toj reprezentaciji zbog našeg odnosa i iskustva u Cedeviti. Ipak, igrati za reprezentaciju je najveća čast za svakog profesionalnog sportaša i s svojom 31 godinom mogu doprinjeti nacionalnoj momčadi. Nadam se da ću, ako se okolnosti poklope, ponovno biti dio reprezentacije jer nastupi za Hrvatsku u meni bude poseban osjećaj”, zaključio je igrač Tofaša za Sportklub.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare