Biti najbolji – blagoslov ili prokletstvo

Hokej 13. stu 202314:29 0 komentara
Christopher Hanewinckel-USA TODAY Sports via Guliver

Connor McDavid na prekretnici karijere Pripremio: Krešimir Ferlak

Kada su kuglice na draft lutriji pokazale da će Edmonton Oilersi imati prvi izbor na NHL draftu 2015. godine, među navijačima, ali i među upravom kluba i igračima otvarao se šampanjac, radili su se planovi za budućnost, a neki su išli toliko daleko da su već počeli zbrajati koliko će naslova osvojiti i organizirati parade za proslavu osvajanja Stanley Cupa. Naime, tada je bilo jasno da će krajem lipnja na sunčanoj Floridi među Oilerse sletjeti budući hokejaški superstar, budući broj 1, Connor McDavid.

Edmontonu nije bilo strano imati prvi izbor na draftu, naime od 2010. do 2012. birali su kao prvi i uzeli Taylora Halla, Ryana Nugenta-Hopkinsa i Naila Yakupova. Smatrali su da je to podloga za veliku ekipu koju će predvoditi McDavid. No, draft je specifična stvar, bolje reći svaka draft godina nosi svoje posebnosti i nije svake godine izbor takav da možete polagati nade kako ćete na prvom picku graditi budućnost franšize.

McDavid je odmah pokazao da je on taj i u osam sezona tri puta je osvojio Hart Memorial Trophy za najkorisnijeg igrača lige, ima jedan Rocket Richard kao najbolji strijelac i čak pet Art Ross trophya kao igrač s najviše bodova u ligi. Na osobnom planu je već s 26 godina ostvario sve što se moglo, no ono najbitnije, Stanley Cup i dalje je nedosanjani san.

U međuvremenu je Hall odavno razmijenjen, Nugent-Hopkins je tek treća ili četvrta violina ekipe, dok Yakupov kao ogroman promašaj već sedam godina niti ne igra u NHL-u.  Oilersi su pokušavali sve, promijenili četiri trenera (McLellan, Hitchcock, Tippett, Woodcroft), otišao je i generalni menadžer Peter Chiarelli, kojeg je zamijenio legendarni Ken Holland, koji je radio čuda u Detroitu preko 20 godina. Bolji od svih prvih pickova izuzev McDavida, pokazao se treći izbor na draftu 2014., Leon Draisaitl. Ubojiti Nijemac je idealan partner Connoru i njih dvojica čine ubojiti duo kakvog nema nitko u ligi. U mnogim anketama gdje se traže najbolji hokejaši svijeta, Draisaitl završava na drugom mjestu odmah do neprikosnovenog McDavida, no iako imate dva najbolja igrača svijeta – naslova nema. Gdje je onda problem?

Bob Frid-USA TODAY Sports via Guliver Image

Razlozi su dvojaki. Prema osobnom sudu Connor McDavid je zaista najbolji, najdinamičniji i najkompletniji igrač našeg doba. Sidney Crosby je rođeni vođa i pobjednik (3 Stanley Cupa, 2 zlata na OI), a Aleksandar Ovječkin najbolji gol igrač kojeg je liga ikada imala (9 Rocket Richarda, 1 Stanley Cup), no McDavid ima sve to pomiješano u najfiniji koktel vještina i znanja. Iako bodovi nisu sve, njegovih 153 prošle sezone najučinkovitija je sezona jednog igrača od sezone 1995/96 i ušao je u krug u kojem su samo Wayne Gretzky, Mario Lemiux i u jednoj sezoni Steve Yzerman. Crosby je najviše u jednoj sezoni došao do 120, a Ovječkin do 112.  I sasvim je jasno da gledamo igrača koji se rađa jednom u 30 godina, ako ne i više, no njegova frustracija sve je veća. Jasno je da bez sjajnog tima, u NHL-u nema ni naslova.

Vegas Golden Knightsi su prošle godine pregazili sve, uključujući i Oilerse i uzeli naslov. Kako? Čvrstom i momčadskom igrom, bez izdvajanja pojedinaca se izvrsno balansiranom ekipom. Složenom po mjeri, iz koje nitko ne iskače, pa ni Jack Eichel, koji je te 2015. na draftu izabran odmah iza McDavida od strane Buffala, te je sve ove godine živio u dubokoj Connorovoj sjeni, ali se prije njega okitio naslovom.

Najviše se McDavid, naravno, uspoređuje s najvećim svih vremena, Wayneom Gretzkyjem.  The Great One nije slučajno dobio taj nadimak i njegove brojeve nikad nitko neće dostići. Igrao se tada i drugačiji hokej, no Gretzky je zaista bio umjetnik na ledu. Spomenutih 153 boda McDavida iz prošle sezone nestvarno je za današnje vrijeme, dok je 215 bodova Gretzkya iz 1986. znanstvena fantastika.

Ipak, iako je je u Oilerse stigao 1978., Gretzky je do prvog naslova stigao 1984., tek kada je oko sebe imao pravu ekipu, prepunu budućih Hall of famera gdje su mu sekundirali Mark Messier, Jari Kurri, Glen Anderson, Paul Coffey i Grant Fuhr. Ni najveći u povijesti sam nije mogao ništa iako je kao i McDavid u prvim godinama pokupio sve moguće individualne nagrade, ali tek kada je momčad nadograđena, uigrana i prošla razočaranja (metla od Islandersa u finalu 1983.) stigli su naslovi. Koliko je bitna momčadska igra dovoljno govori činjenica da su Oilersi uzeli još jedna naslov (1990.) bez Gretzkya koji je šokantno tradean u Los Angeles Kingse u ljeto 1988. Iako je nastavio dominirati ligom i igrao 20 godina u NHL-u, svoje četvrti i zadnji naslov uzeo je u Oilersima upravo te 1988.

Drugi razlog tzv. problema Oilersa i McDavida i važnosti momčadske igre i balansa može se tražiti i u specifičnosti hokeja što se minutaže igrača na ledu tiče. Uzmimo za usporedbu dva najpopularnija sporta na svijetu. Nogomet i košarku. U nogometu najbolji igrači igraju svih 90 ili više minuta, budu zamijenjeni tek ponekad kod povoljnog rezultata ili nekih ozljeda. Košarkaški vođe na klupi provedu tek par minuta, a neki u najvažnijim susretima igraju i punu minutažu. U hokeju, konkretno NHL-u, napadačke zvijezde igraju tek nešto više od 20 minuta po susretu, pa do 25 u onim susretima koji odlučuju playoff serije i slično. Connor McDavid u karijeri ima prosjek od 21:45 minuta po utakmici na ledu. Dakle provede na ledu tek nešto više od 35% cijele utakmice. A najbolji je na svijetu. Zamislite da Messi ili Ronaldo igraju oko 35-40 minuta po utakmici ili Jokić i LeBron tek 20-ak. Znam, teško zamislivo, ali služi kao usporedba koliko su sve linije i igrači bitni u NHL-u.

McDavid ima 26 godina, igra devetu sezonu u NHL-u i dosta mu je čekanja. Ovječkin je čekao naslov do 32 godine, Crosby se okitio naslov dosta ranije, već sa 22. McDavid to sve zna i sve više se pita je li Edmonton prava destinacija za njega. Glasno ne, ali u sebi se sasvim sigurno lomi. Znaju to i u vodstvu Oilersa, kao i što dobro znaju. Kao i to da McDavidu ističe ugovor u ljeto 2026. A Draisaitlu godinu dana ranije. Vrijeme curi…

Posljednje dvije sezone bile su koraci u pravom smjeru. Pet playoff serija je odigrano, a ispadanja su bila od kasnijih prvaka, Colorada i Vegasa. Pogotovo se dobrim korakom smatrala prošla sezone, gdje se ispalo od Golden Knightsa, ali je bio dojam da su Oilersi jako blizu. Velika očekivanja bila su za ovu sezonu i onda šok. Najgora noćna mora. Oilersi su krenuli očajno u sezonu, McDavid igra iako je vidno da je ozlijeđen i ne sliči na sebe i cijela ekipa je pala u neku letargiju, da ne kažemo depresiju. Izgubili su čak i od beznadnih Sharksa i imaju samo dva boda više od najgore momčadi lige.

Kako to obično biva, glavom je platio trener. Iako ima najbolji postotak pobjeda u povijesti Edmontona, Jay Woodcroft morao je otići. Na njegovo mjesto ustoličen je Kris Knoblauch koji nema nikakvog NHL iskustva, ima uspjehe kao juniorski trener i u AHL-u. Ovo ljeto bilo je dosta klubova koji su tražili trenere i ime Knoblaucha nije se niti jednom spomenulo. Otkuda onda sada on, čovjek bez iskustva u najboljoj ligi svijeta na klupi momčadi koja je u rasulu, a ima dva najbolja igrača svijeta? Odgovor je jednostavan. Trenirao je McDavida u Erie Ottersima dok je odrađivao juniorski staž. Rijetki su oni koji će vjerovati da nije bilo konzultacija s njime dok se birao Knoblauch i rjašavalo Woodcrofta, kao što tvrde iz kluba.

Walter Tychnowicz-USA TODAY Sports via Guliver Image

S druge strane odluku o promjeni trenera uz Hollanda donio je Jeff Jackson predsjednik hokejaških operacija, koji je na to mjesto stigao ovo ljeto, te se pretpostavlja da će postati generalni menadžer Edmontona iduće ljeto kada Kenu Hollandu ističe ugovor i sprema se u zasluženu mirovinu. Zašto to uopće spominjem? Pa, Jeff Jackson je do ovog ljeta bio poznati agent igrača, a glavni pulen bio mu je, pogađate – Connor McDavid.

Dakle, Oilersi sve rade da udovolje McDavidu i da se najbolji igrač svijeta osjeća sve ugodnije. E da, preko ljeta su potpisali i njegovog velikog prijatelja, suigrača iz juniora i imenjaka Connora Browna, što se do sada nije pokazao kao najbolji potez.

Što dalje očekivati? Sezona je daleko od izgubljene, ali povijest nas uči da je u NHL-u teško nadoknađivati veliki zaostatak i moraju što prije prihvatiti ideje novog trenera i novog pomoćnika legendarnog Paula Coffeya i krenuti s pobjedama. Uzor im svakako moraju biti St.Louis Bluesi koji su uzeli naslov u sezoni 2018/2019, iako su u sezonu krenuli užasno i još 3. siječnja 2019. su bili najgora momčad lige. Iako je to iznimka koja potvrđuje pravilo, Oilersi izbora nemaju.

Naime, ako ne uđu u playoff ove godine, mogući su tektonski poremećaji, i tko zna kakvi tradeovi i želje glavnih igrača. Uprava je očito odlučila ispuniti sve želje najboljeg igrač u nadi da će to inspirirati i ostatak ekipe i da postanu momčad kakva su znali pokazivati da mogu biti u zadnje dvije sezone. Momčad spremna na sve, pa i na naslov prvaka. Pokazati i oni i McDavid da to što je ovdje najbolji igrač svijeta je blagoslov, a ne prokletstvo.

Samo, to jednostavno moraju početi pokazivati odmah. Jer vrijeme za ovu sezonu, a možda i za karijeru Connora Mcdavida u Edmonton Oilersima neupitno curi…

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!