Indijska Superliga – čemu sad to? (2.dio)

Vedran Ljubej 1. sij 201822:09 > 22:18
ISL

Nastavljamo priču o velikom nogometnom pothvatu na Potkontinentu...

Nastavak prošlotjednog teksta…

Neizvjesnost oko projekta Superlige u svakom je slučaju velika, a ona se očituje i u samim momčadima! Naime, od prve sezone, nekoliko mjeseci prije početka natjecanja, svi klubovi sudjeluju na – draftu!

Ovom prilikom, niti jedna franšiza nije smjela zadržati više od 2 igrača plus 3 mlada do 21 godine, svi ostali bili su stavljeni u bubanj! Njima su priključeni igrači sa sveučilišta i manjih lokalnih klubova. Pritom su franšize imale pravo zadržati i igrače s kojima su potpisali dugoročne ugovore, a takvih u ISL-u nema mnogo.

Kroz ligu je, naime, već prodefilirao velik broj takozvanih igrača-nositelja, na kojima je gospođa Ambani temelji početni zanos, u suradnji s globalnim jakim igračima iz IMG-a, tvrtke koja nam je preko svoje teniske akademije itekako poznat iz svijeta tenisa.

Globalno jaka imena trebala su biti garant popularnost. Nikoga nije previše opterećivalo što su Del Piero ili Luis Garcia imali 10 do 15 kilograma viška, kada je to bila prilika uživo pogledati legende svjetskog nogometa, Indijcima dotad dostupne samo putem TV ekrana. Kakav će biti odaziv, moglo se zaključiti već po njihovom slijetanju u zračne luke, gdje se doslovno nisu mogli pomicati od razdragane gomile…

Naravno, na njih je potrošeno mnogo novca, a najskuplji do ove godine bio je Diego Forlan, kojemu je pripalo oko 800 tisuća eura za 2,5 mjeseca igre.

No, rastrošnost je s vremenom stavljena pod kontrolu. Nositelji više nisu obvezni dio svake momčadi, već ih svaka franšiza može birati prema vlastitoj odluci. Tako je, primjerice, ATK (bivši Atletico) ove sezone na to mjesto postavio velikog Robbieja Keana. Njegova plaća, kažu, doseže čak 1,5 milijuna eura, ali ona nije problem.

Naime, s obzirom da su klubovi i korporacije koje su stajale iza njih, početnih sezona bile vrlo rastrošne pri dovođenju isluženih zvijezda, Liga je uvela pravilo Salary capa! 18 krora rupija (oko 2,4 milijuna eura) svaka momčad može potrošiti na plaće igrača, od toga 12 na strance, ali igrači-nositelji ne broje se u to ograničenje!

Osim toga, svaki klub mora (!) imati najmanje 7, a najviše 8 stranaca, ali i 3 igrača mlađa od 21 godine. U prvom sastavu ne smije niti u jednom trenutku biti više od pet internacionalnih igrača, što je ovosezonski pomak u odnosu na dosadašnje stanje. Vizija je očigledna – iskusni internacionalci iskorišteni su za privlačenje masa pred TV ekrane, na stadione, ali i u mnogo praktičnije svrhe – za prenošenje znanja i iskustava lokalnim igračima, koji su na početku bili svjetlosnim godinama udaljeni od razine na kojoj su Trezegeut i slični nekada igrali.

“U počecima je situacija bila nevjerojatna! Osim očajne infrastrukture, bio sam šokiran koliko su tamošnji nogometaši loše trenirali! Pa njihov trening sastojao se od desetak krugova oko igrališta, nakon čega bi slijedila utakmica dvaju sastava?!” – čuditi se nije prestajao David James, koji je na početku prihvatio ulogu igrača-trenera u Kerala Blastersima.

ISL

Uloga skupih stranaca bila je, dakle, prije svega pedagoško-marketinška. Oni su trebali dati inicijalni poticaj, a samo je njihovom usmenom predajom došlo do kvantnog skoka u razvoju lokalnih igrača.

Slična uloga dodijeljena je i poznatim bolivudskim glumcima te bivšim igračima kriketa.

Svaka franšiza ima jednu takvu osobu u vlasničkoj strukturi, no njihova funkcija više nalikuje živoj maskoti.

Ti ljudi svojom bi pojavom indijskoj populaciji trebali bi poručiti kako je riječ o nečemu jako važnom na što bi trebali usmjeriti svu svoju pažnju i po mogućnosti, što više rupija.

Sachin Tendulkar, bivši igrač kriketa, u Indiji ima status poluboga. Njegova prisutnost u upravljačkoj strukturi Kerala Blastersa ima stravične efekte na prodor tog trgovačkog imena na tržište istoimene savezne države, ali i mnogo šireg područja

“Kad Sachin kaže hop, mi skačemo! Ako Sachin kaže da je cool navijati za Blasterse, mi ćemo navijati za Blasterse!”

Unatoč činjenici da se u četvrtoj godini vrlo jasno naziru konture velikog plana, u kojemu bi se kroz akademije i za nogomet inovativni sustav drafta moglo osigurati kvalitativni iskorak velikom broju igrača, ostaje problem stručnog kadra.

Više od ičega, lokalnom nogometu trebat će kvalitetan program licenciranja trenera, jer ovo što su imali dosad – ili bolje reći što nisu imali – dovelo ih je gdje su sada. Ugledaju li se makar trećinom u ono što rade Islanđani, perspektiva za Indiju bit će fantastična.

Indijski superligaši još danas lakoćom gube u pripremnim utakmicama od španjolskih treće- i četvrtoligaša, a ponajbolji domaći igrač, Sunil Chhettri, ikona tamošnjeg nogometa, najdalje je na internacionalnoj razini uspio doći do nekoliko probnih utakmica u rezervnoj momčadi lisabonskog Sportinga?!

A opet, kad ga gledate u utakmicama ISL-a, djeluje kao brzi vlak i tehnički genijalac u odnosu na protivničke vezne i obrambene igrače. Uostalom, usporedbom ISL-a i Premier League tijekom 2014., došlo se do franpantnog podatka kako se u engleskom nogometu tijekom utakmica odigralo gotovo dvostruko više dodavanja nego na utakmicama indijske lige, s dvadesetak postotnih bodova (37 naprema 19) boljom prosječnom realizacijom udaraca u okvir gola.

Budimo pošteni, situacija je sada ipak nešto bolja, današnji stranci barem su u stanju trčati devedeset minuta, iako kvalitetom spadaju u drugi ili treći razred svjetskog nogometa. Strani treneri tijekom nekoliko godina uspjeli su napraviti određeni taktički i kvalitativni pomak, no i dalje su suočeni s nekim specifičnim problemima.

Primjerice, Alexandre Guimaraes, strateg Mumbai Cityja, iz utakmice u utakmicu mijenja sustav igre, tražeći onaj pravi za potpuno novi komplet igrača kojeg je ove sezone dobio na raspolaganje u odnosu na prošlu. Još uvijek traži optimalni način kako iskoristiti svog najboljeg igrača, Emanu, ali njegovi problemi nisu jedinstveni, u sličnoj situaciji svi su klubovi.

ISL

Sustav drafta i napuštanje koncepta preplaćenih i rijetko dovoljno učinkovitih (uz nekoliko izuzetaka poput Forlana) igrača-nositelja pomak je u pravom smjeru, ali nosi i svoje nedostatke.

Put do plasmana Indije na Svjetsko prvestvo 2026., što su čelni ljudi tamošnjeg nogometa postavili kao dugoročni cilj projekta, očito će biti posut grubim kamenjem. No, guranje kamena uzbrdo više ne djeluje tako uzaludnim, Indijska reprezentacija je u seriji 13 utakmica bez poraza, osigurala ja plasman na Azijski kup, prvi put nakon 2011., i tek put treći u svojoj povijesti!?

Osim toga, prošle godine (2017.) u Indiji je održano Svjetsko nogometno prvenstvo za igrače do 17 godina starosti. Stadioni su bili krcati, nešto što dosad nigdje nije viđeno diljem svijeta.

Očigledno je da je projekt Nogomet zasađen na vrlo plodnom tlu, ali čini se da iza istog ne stoji lokalni nogometni savez nego privatni kapital, dobrim dijelom svemoćnog Mukesha Ambanija.

U Indiji ga smatraju velikim reformatorom, njegov utjecaj jednak je, ako ne i veći od onog kojeg su ostvarili američki industrijalci 19. stoljeća…

“Kada pričamo o Rockefelleru, Carnegieju i svim tim velikim reformartorima… svi su oni iz temelja promijenili jednu industriju. Ali, ako pogledamo što čini Ambani, čovjek mijenja izgled tri ili četiri industrije”, upozorava Nadan Nilekani, potpredsjednik Infosysa.

U jezgri njegova komercijalnog i filantropskog djelovanja krije se zamisao o pretvaranju loših strana Indije u njene najveće prednosti. Nogomet je, zasada, još uvijek slaba točka…

“Možemo li zaista istrijebiti siromaštvo iz ove države? Da, za 10 ili 15 godina, uvjeren sam da u velikoj mjeri možemo uspjeti u tome. Velikom brzinom krećemo se prema jednoj novoj Indiji”

Imate li hrabrosti sumnjati u projekt iza kojeg stoji toliko ambiciozan čovjek, poput Pabla Escobara megalomanski zaluđen poslanjem svoje ovozemaljske inkarnacije?

ISL

Zaboga ljudi, čovjek s kojim predsjednica Indijske super lige dijeli postelju toliko je opijen moći da fantazira o civilizacijskom pothvatu koji bi mu trenutačno osigurao ne jednu, nego tri Nobelove nagrade!
A mi se pitamo hoće li se njegova supruga zaista posvetiti stvaranju nekoliko desetaka mladića koji će znati kvalitetno šutnuti nogometnu loptu…

Ta, riječ je o prvoj Indijki u povijesti koja je postala članicom Međunarodnog olimpijskog odbora.

Imenovanje je došlo kao posljedica višegodišnjeg predanog rada na razvoju sporta, ali i obrazovanja, zdravstva, ruralnih i urbanih dijelova, umjetnosti, kulture…

Gospođa i gospodin Ambani cijelo su desetljeće putem vlastite Fundacije popravljati stvari koje ne valjaju u Indiji, uz koje koristi, kakve benefite i ‘koncesije’ od strane države, za našu je priču manje važno.

Jer, ljudi poput Mukesha i Nite navikli su zahtjevati i ovce i novce,
I uglavnom ih dobivati…