U komu je problem, nama koji rukomet pratimo dva tjedna godišnje ili njemu, koji ga živi, koji je u isti unio revoluciju, ali kojeg neki i dalje smatraju najvećom prijevarom u povijesti hrvatskog sporta. Ovaj tekst pokušat će dati odgovor na to pitanje...

Je li u svijetu sporta ikada postojala lakša meta od Line Červara? Ta, već samom pojavom, rukometni Woody Allen izgleda kao idealno sredstvo za izbacivanje frustracija. Kojih bude na izvoz pri kraju nekog rukometnog prvenstva.

U komu je problem, nama koji rukomet pratimo dva tjedna godišnje ili njemu, koji ga živi, koji je u isti unio revoluciju, ali kojeg neki i dalje smatraju najvećom prijevarom u povijesti hrvatskog sporta…

Ovaj tekst pokušat će dati odgovor na to pitanje…

Bilo je tako lako kriviti ga za još jedan poraz u velikoj utakmici. Koliko ih je samo izgubio od Francuza i Danaca, posebno Trikolora. Sjećate li se tih neuspjeha?

Sve je započelo jednim polufinalom, 2006. u Zürichu. Prvi pravi poraz kojeg su nam Dinart, Karabatić i društvo udijelili otkako je na scenu stupila generacija Balićevih umjetnika-zajebanata. Bio je to tek preludij…

Već sljedeće godine, 2007., dogodio se možda ključni trenutak, možda je baš to loše poslijepodne u Kölnu ostavilo neizbrisivi trag na cijelu jednu grupu ljudi. Hrvatska je u zadnjem susretu skupine protiv Španjolske mogla ‘birati’ poraz i izbjegavanje Francuza u četvrtfinalu. Ili pošten pristup, igru na pobjedu, kao najveći šampioni, kakvim su se naši Kauboji tada smatrali – a smatrali smo ih još dugo i mi.

U drugom poluvremenu sustigli smo zaostatak Španjolcima, pobijedili i za nagradu dobili Trikolore. Ta četvrtfinalna utakmica bila je najgora napadačka prezentacije u Červarovoj eri, iako znam što sada mislite – nemoguće je da smo u napadu ikad izgledali nemoćnije nego na netom završenom Euru… 

POVEZANO: VUJOVIĆU, LINO VRIJEDI MALO VIŠE OD VOŽNJE U GEPEKU

Francuzima smo zabili samo 18 golova tog 30. siječnja na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i ispali puno prije nego smo smjeli… Nakon Trikolora, sve češće počeli su se kao nepremostiva prepreka pojavljivati i Danci, momčad za koju bismo se zaklinjali da je najnadarenija bivala je sve udaljenijom od vrhovne stepenice postolja na koju smo polagali prirodno pravo!

Na tom natjecanju prvi puta u momčadi bio je i mladi, golobradi, ali izuzetno nadareni klinac Domagoj Duvnjak…

Tih dana, tih godina zapravo, Lino Červar polako je prestajao biti miljenik baš cijelog naroda, genijalac, izumitelj. Sve češće su ga prokazivali kao neznalicu, marionetu, glavnog krivca za finalne poraze.

Jučer je Hrvatska pod Červarom izgubila još jedno finale. Peto u nizu…

Izbornik je, kada je već sve bilo gotovo, na posljednjem time-outu, ružno opsovao suce zbog potpuno ispravne odluke. Nije znao što bi kazao. Riječ je nakon nekoliko sekundi neugodne šutnje preuzeo Marino Marić i objasnio što treba napraviti da se oružje položi časno.

Vjerojatno nismo gledali posljednju utakmicu na klupi reprezentacije koju je vodio Lino, ali ta slika mogla bi zauvijek zaokružiti opus i okus njegova rada. Okus nemoći na pragu raja…

Najgore što sportaš može iskusiti oslikavalo je lice Domagoja Duvnjaka nakon finalnog poraza u Stockholmu, ali i prije njega!

POVEZANO: BABIĆ NIJE VALJAO, ALI LINO NAS JE UPROPASTIO. ZAR STVARNO?

Promatrao sam kapetana dok se intonirala Lijepa naša. Zgrčenog lica, čvrsto stisnutih očiju, desnicu ruku držao je blizu srca. Ista se pritom nemirno tresla. Za Duvnjaka je ovo bila posebna utakmica, posebno prvenstvo. Vidjelo se to u svakoj minuti koju je kao neosporni MVP turnira proveo na ‘parketu’. Želio je uspjeh više od svih, a razloga je bilo bezbroj…

Imali smo čvrst dojam da će ta nadljudska volja, koju je demonstrirao svake minute na terenu, biti presudan element da konačno probijemo prokletstvo europskog zlata. Vizualizirali smo kapetana kako razgaljeno plače na terenu Tele2 arene u kasno poslijepodne siječanske nedjelje i proživljava najveće trenutke karijere.

Domagoj je nakon finala zaista plakao, ali pred kamerama televizije. Plakao je zbog još jednog poraza ‘korak od’. A on ih je iskusio gotovo sve…

Zato ću s netom završenog Eura ponijeti sliku Duvnjaka s nagradom za najboljeg igrača, ali i sliku praznog pogleda iznad užasnih, trostrukih podočnjaka.

Pamtit ću fantastičnu borbu cijele momčadi, potpuno neočekivan rezultat, ali i Červarov simbolički jak time-out na kraju cijele sage.

Pamtit ću, i nije mi to drago, bijesno kucanje ručnika o pod po završetku posljednje akcije u 60. minuti polufinala s Norveškom!

Červar je na time-outu zvao sedmog igrača. Inzistirao je da se lopta ‘carini’ do pet sekundi prije kraja i tek tada ide na udarac. Jer, ako bi se izgubila lopta, gol bi ostao prazan, a onda znate… S takvim bremenom oko vrata, s tako visoko povučenom ručnom kočnicom, jesu li naši igrači mogli odigrati išta suvislije od onog što jesu i što je završilo na vratnici nakon Duvnjakova šuta?

Možda je bio bijesan zbog tog promašaja, možda se prisjetio načina na koji smo baš od Norveške zaustavljeni u polufinalu Svjetskog 2017. Možda je zato zakucao taj ručnik kao da ga je vrag piknuo vilama u guzu…

Pamtit ću i tupe poglede naših igrača dok bi pred njima nametljivo mahao 70-godišnji starac agresivnog govora tijela. Praktički im se unosio u lice, pasivnom-agresijom pokušavao validirati autoritet, ali kontakt očima nije izborio. Neugodno za gledati. Ne trebaš biti komunikolog…

Razmjernu količinu nelagode izazvalo je Červarovo zaboravljanje imena i identiteta igrača koji su sekundu-dvije ranije bili u igri. I agresivno, ali u suštini obrambeno urlanje na sve oko sebe kada bi se manifestirala još poneka, možda samo staračka nesavršenost…

Tužno je bilo gledati kako se, nakon dramatične pobjede nad Norveškom, Lino uporno pokušavao ubaciti u slavljeničko ‘kolo’ kojeg su na igralištu stvorili naši igrači. Nitko ga nije previše doživljavao, za razliku od tretmana na gornjoj fotografiji iz 2004. godine…

Najviše ću, možda pamtiti kadar s time-outa Jordija Ribere. Izbornik Španjolske zvao je predah u 18. minuti prvog poluvremena finalne utakmice.

Rezultat je bio 10:7, Hrvatska je djelovala moćno u oba smjera. Ribera je izvadio ploču, crtao, crtao, crtao. Pričao. Pa opet crtao. Nakon toga, Hrvatska je do poluvremena postigla samo jedan pogodak, u sljedećih dvadesetak minuta ‘popila’ seriju 9:2!

– Trening služi da se uvježbava taktika – objasnio je sredinom prvenstva Lino reagirajući na upit u vezi jednog od niza neobičnih time-outova kojima se na ovom prvenstvu isticao više nego ikad.

U prvoj sljedećoj utakmici zapazio sam da je napravio nešto što rijetko kad jest – čitavu minutu pričao je o konkretnim taktičkim zahvatima koje njegovi igrači trebaju napraviti u igri. Možda i jedini put na cijelom natjecanju.

Kao da je prkosio. Kao da je, svjestan pažnje javnosti, htio poručiti – gledajte me, i ja znam davati taktičke upute! Ali, to mi nije potrebno!

Otkako ga znamo, otkako je 2003. poveo anonimuse do svjetskog naslova, Lino je uvijek bio takav.
Poseban.
Inatljiv.
Osebujan.
Nepopustljiv.
Izravan.
Revolucionaran.

PIONIR. Bio je pionir, o čemu sam opširnije pisao ovdje. Jer, nitko prije, nitko poslije nije se domislio obranu igrati čistim ‘intelektom’, bez faula. Neki će reći premekano, drugi će oponirati – neviđeno! Revolucionarno, pionirski…

Revolucionarni su bili i rezultati koji su uslijedili: u dva mandata ‘Linolade’, kako smo mu nekad tepali, Hrvatska je:

– na 13 velikih natjecanja
– izborila 10 polufinala (77%!)
– i 7 finala
!!!

Osvojila je samo dvije titule, izgubila pet finala zaredom, ali nitko osim Červara tamo nije niti došao! Dok su protivnici crtali po ploči, Lino je skakao uz crtu, igračima u uho i lice izvikivao floskule o borbi, ponosu, domovini, bacanju na glavu – i gubio finala od Francuza (dvaput), Španjolaca (dvaput) i Danaca (jednom).

Jesu li te momčadi u tim trenucima bile jednostavno bolje? Je li presudila sreća, dnevni bioritam? Suci? Oh, nemojte samo da počnem o sucima. Danas više nitko neće kupiti taj argument, čak ni kada – kao jučer – odluče finale. Da, prekršaja, ključnog prekršaja za sedmerac koji je doveo Španjolce u vodstvo 21:20 nije bilo! Presudan pogodak postignut je nakon nepostojećeg prekršaja, a nitko to niti ne spominje.

Nitko ne spominje, jer svima nam je dojadilo kukati o sucima. Červaru i za to pripadaju velike zasluge. Nije prestajao, godinama bi nakon serijskih poraza od Francuza trubio o gospodi sa zviždaljkama u ustima. Materijala je bilo, o kako ga je bilo, ali Lino ga je isprostituirao i svima dosadio!

Onesta i njegov tada još šegrt Dinart, jako su dobro znali kako se razbija lepršavost Balića, Metličića, Lackovića, Džombe… Oni koji nepobitno određuju intenzitet igre, to su im dopuštali. Išlo je na našu štetu i teško će to netko osporiti i s 10-15 godina odmaka. No…

…je li Červar, unatoč svemu, mogao kreirati sustav koji bi izbjegao stalno masakriranje Balića pa i Duvnjaka? Možeš li taktički nadmudriti nekoga tko je jednostavno – bolji?

Je li Lino to barem pokušao? Postoje ljudi, čak i duboko u rukometnim krugovima, čak i neki njegovi bivši igrači, koji ga ne mogu smisliti. Koji ne podnose način njegova rada, stil kojim vodi utakmice. Mnogi od njih kazat će vam da sve što je napravio, zapravo je djelo Červarovih pobočnika.

Godinama su mitske sposobnosti pripisivane Irfanu Smajlagiću. Kad je on otišao iz uloge pomoćnika, nestali su trofeji. Danas je na klupi Hrvoje Horvat, veliki stručnjak iz Nexea. Je li zapravo on taj koji je posložio najbolju obranu koju je Hrvatska vjerojatno ikad igrala?

Jesu li igrači ti koji su slagali taktiku na sastancima Červaru iza leđa, kao što su dugo vremena priče kružile? Je li Lino samo maskota koju je stranka na vlasti postavila ne bi li se kitila njegovim perjem?

Je li ovaj sujetni Umažanin PIONIR postao zaslugom svog teorijskog, ali tuđeg praktičnog znanja?

O bože koliko pitanja na koja nikad nećemo dobiti odgovor. Čak i da saznamo sve činjenice, kako ih posložiti u formulu koja daje istinu? Možda su baš Červarove ‘budnice’ u time-outovima bile te koje su donosile prevagu!?

Možda je Riberino, Onestino, Wilbekovo črčkanje po ploči samo pretrpavanje igrača informacijama koje nisu u stanju usvojiti onako vrući? Možda je riječ o čistom placebu, koji izborniku dobro dođe da se pred javnosti pokaže stručnim?

Grč koji me nagrđuje dok razmišljam o ovim stvarima i činjenici da vjerojatno nikad neću dobiti odgovor može se usporediti sa samo još s jednom grimasom. Onom na licu Domagoja Duvnjaka.

To lice prošlo je sve. Na kraju finala, njegove tada već suzne oči, obavijene trostrukim podočnjacima, kriju priču o uspjehu, ali negdje ispod, zakopana je velika bol. Duboka, duboka bol. Počela se taložiti još 2007. godine, na površinu provirivati tek tijekom prošlog tjedna.

Prvi put kada je poletio ručnik, drugi put kad je pokušavao zadržati ‘poplavu’ već na Lijepoj našoj dok se grčio nasred finalne pozornice… Treći put kada je brana konačno popustila pred RTL-ovom kamerom…

Možda je, nakon svega, nakon još jednog pada na pragu rajskog vrta, Duletu dosadilo pasivno-agresivno bacati stvari oko sebe i odlaziti popišan u svlačionicu s progutanom knedlom “zbog mira u kući”. Njegov današnji vedar nastup na pozornici zagrebačkog glavnog trga sugerira drukčije.

“Bit će bolje sutra”, pobjeđuje veseli patuljak u glavi Domagoja Duvnjaka, dok nogom na smrt prebija patuljka-mrguda, kojemu je dosta gledanja u leđa, poginjanja glave, držanja jezika za zubima.

– Koliko puta sam mu kao igrač rekao – stari moj, izađi van kada je utakmica riješena, misli na svoje tijelo, vidjet ćeš kad dođeš u moje godine – prisjećao se Petar Metličić vremena dok je s Duletom dijelio bundesligaške parkete.

Uvijek je bio nepopustljiv, prema sebi nemilosrdan, spreman ići do kraja. I tko zna što mu je jučer šaputao onaj drugi patuljak. Je li mu suflirao da bi sve bilo drukčije, manje bolno, da se i na njegovoj klupi jednom pojavi ta vražja ploča za taktiku…

– Istina, pravednost i ljubav! – urlao je danas s pozornice Červar.

Domagoj je s ostatkom u pozadini umirao od smijeha.
Lice je opet ozareno, svježe, rumeno u obrazima.

Veseli patuljak ponovno je pobijedio.
Čvrsto je zasjeo na prijestolje dvora koji krije jednu veliku tajnu. Zakopana nekoliko katova ispod zemlje tog mističnog zamka, sigurna je od sviju. Sve dok na vrata s udarnim ovnom ponovno ne pokuca onaj dosadni mrgud.
Možda već za tri mjeseca…