Iza iznimne sponzorske filozofije Red Bulla stajao je Mateschitz osobno. On je inicirao kupnju Jaguara, spasio momčad i pretvorio je u pobjedničku. On je odlučio uložiti u mali klub iz predgrađa Leipziga i stvoriti velikana. On je stvorio korporativnu kulturu koja rado sponzorira ragbijaša iz Bangladeša, „ironmana“ s Novog Zelanda ili „gamera“ iz Saudijske Arabije… Piše: Darin Janković

Nedavna smrt Dietricha Mateschitza, većinskog vlasnika Red Bulla, osupnula je kako poslovnu, tako i sportsku zajednicu cijelog svijeta. Mateschitz je bio ultimativni marketinški genije, čovjek koji je prije svih ostalih shvatio da brand vrijedi više od proizvoda. Tako je od nečeg toliko jednostavnog kao što je energetsko piće (koje, uzgred rečeno, uopće nije njegova izmišljotina) napravio multinacionalnu kompaniju gdje je samo brand vrijedan 16 milijardi eura, s godišnjim prihodima većim od 5 milijardi eura.

Biznismen hrvatskih korijena, školovan u korporativnom svijetu, od prvog je dana svoje kompanije nemilice trošio na marketing, posebno se fokusirajući na sportska sponzorstva. Obzirom na ciljanu publiku, ali i količinu dostupnog novca, ispočetka je podržavao manje financijski zahtjevne ekstremne sportove. Tako je Red Bull postao sinonim za sponzorstva BMX-a, „skatera“, padobranaca, gdje je svijet upoznao veličine kao što su Felix Baumgartner ili Jamie Bestwick.

Međutim, baš kao pravi Austrijanac – usto rođen 60 km od staze Spielberg – Mateschitz je oduvijek obožavao motosport i bio je spreman bogato ga podržavati. Ispočetka su to bila manja sponzorstva u DTM, razne projekte KTM-a, nekoliko momčadi u WRC-u, Hondu u britanskom SBK prvenstvu, pa čak i u momčad Arden iz GP2 serije, kada je otpočela uspješna poslovna veza s Christianom Hornerom.

Međutim, bio je to samo početak: godine 2004. Red Bull je kupio momčad Jaguar, a sponzorska ekspanzija Red Bulla u posljednja je dva desetljeća neviđena u poslovnom svijetu. Gotovo da je lakše nabrojati sportove gdje Red Bull nije prisutan, nego tamo gdje jest. U Formuli 1 kupili su i drugu momčad, i nazvali je Torro Rosso. U MotoGP prvenstvu glavni su sponzor KTM-a, jedan od većih Repsol Honde, a podržavaju brojne vozače uključujući zvijezde Marca Marqueza i Jacka Millera.

Ekspanzija u nogomet počela je kupnjom austrijskog prvoligaša Salzburga koji je postao Red Bull Salzburg (nažalost, i ovogodišnja glavobolja zagrebačkom Dinamu), a nastavila se kupnjom američkog New York Cityja i investicijom u jedan maleni njemački klub.

Službeni podaci kažu da Red Bull podržava 500 sportaša iz 50-tak država, ali uvjereni smo da je taj broj znatno veći. I tu dolazimo do prve zanimljivosti: iako tu ima veličina kao što su svjetski F1 prvak Jos Verstappen, NBA zvijezda Blake Griffin ili nekadašnji skijaški i današnji relijaški as Luc Alphand, za većinu sportaša koje Red Bull podržava nikada niste niti čuli. Primjerice, kriketašica iz Šri Lanke imena Chamari

Atapattu, rumunjska rukometašica Cristina Neagu ili slovenski brdski trkač Luka Kovačič. Red Bull podržava i našu fenomenalnu braću Sinković i Fantela i ponajboljeg BMX vozača svijeta Marina Ranteša.

Sve to pokazuje još jednu značajku Red Bulla, odnosno presliku karaktera Dietricha Mateschitza: on ne želi podržavati samo poznate i bogate, već prije svega one koji to zaslužuju svojim iznimnim radom i uspjesima, pa bili čak i iz medijski neatraktivnih sportova. Jer, tako se i on probijao kroz život.

Zaista, stupanj involviranosti Red Bulla u sportove koje podržava neviđen je u modernom svijetu sponzorstava. Natjecanje zvano Red Bull Rookies Cup smišljeno je kako bi se dječake od 14 ili 15 godina lansiralo u svijet vrhunskog motociklizma. Ove su godine osnovali i vozačku akademiju za automobilski sport, a čak četiri vozača iz nje već sada nastupaju u Formuli 2. Kupio je oronulu stazu u Spielbergu i učinio je jednom od najboljih na svijetu.

Slična je priča s nogometnim klubom u Njemačkoj. Iako je mogao, kao brojni ruski ili arapski bogatuni, kupiti etablirani klub, Mateschitz je odlučio otkupiti sportska prava kluba iz njemačke 5. lige, SSV Markranstädt, iz istoimenog gradića 15 km od Leipziga. Znali su velikani kakva im lavina prijeti, bacali su klipove pod noge klubu gdje je to god bilo moguće, ali Red Bull je ponovno uspio: nakon 10 godina ušli su u Bundesligu, a danas su stalni kandidati za europske kupove s top igračima poput našeg Joška Gvardiola ili „našeg“ Danija Olma.

I tu dolazimo do onog najvećeg pitanja: hoće li smrt velikog gazde utjecati na sponzorsku politiku Red Bulla, a time i sport na globalnoj razini? Jer, moramo reći, iza svih ovih postignuća stajao je upravo Mateschitz osobno. On je, kao pasionirani ljubitelj Formule 1, inicirao kupnju Jaguara, spasio momčad i upornim je radom pretvorio u pobjedničku. A mogao je, kao sponzor, sjediti i uživati. On je, kao osobni prijatelj Franza Beckenbauera, prihvatio njegovu sugestiju i odlučio uložiti u mali klub iz predgrađa Leipziga, umjesto kupiti nekog posrnulog velikana iz Munchena, Londona ili Pariza. Što bi mu bilo znatno jednostavnije. On je stvorio korporativnu kulturu koja sponzorira ragbijaša iz Bangladeša, „ironmana“ s Novog Zelanda ili „gamera“ iz Saudijske Arabije…

Nadajmo se da neće utjecati, ali nismo sigurni. Kompanije i njihova politika često su preslika želja njihovih direktora, a mi ne možemo znati tko će preuzeti kontrolu nad tvrtkom. Brojne su kompanije iz hira (ili štedljivosti, ili pomanjkanja afiniteta…) svojih menadžera prekinuli dugogodišnja i prirodna sponzorstva. Tako je, spomenimo samo ona posljednja, Honda napustila Formulu 1 i stvorila probleme upravo Red Bullu, a japanski je Suzuki kompletno zatvorio MotoGP momčad koja je 2020. godine uzela titulu prvaka. Usrdno se nadamo kako će filozofija Dietricha Mateschitza živjeti i dalje, pa da će limenku energetskog pića u svojim rukama držati neki pravi sportaš, a ne Kim Kardashian, Andrew Tate ili netko drugi iz takve galerije likova.