Godinama su primitivci, lopovi i razbojnici gazili po plavoj zastavi. Ali Dinamo je ostvario možda i najveće rezultate u svojoj povijesti.

Što se to dogodilo u Maksimirskoj 128, te nedjelje 5. ožujka 2023. godine? Ili bolje rečeno, što se dogodilo s jednim tekstom poslanim na pogrešni mail. Pošto je sve anonimno, ne mogu otkriti kojoj sam osobi uputio svoj tekst, koji je pogreškom s mog mobitela završio na krivoj adresi. I u tom trenutku sam se samo nasmijao, vratio se na točnu mail adresu, te ovoga puta pravilno adresirao. No, niti u ludilu nisam očekivao da će se mail s odgovorom pojaviti u neko gluho doba noći.

‘Iz Dinama su me otjerali, u Hajduk sam otišao i iz inata’

Hrvatska

6. ožu 2023 0

Hrvatska

6. ožu 2023 0

Tekst je izgledao ovako:

“Pred Dinamom je Veliki tjedan. Vjerojatno jedan od bitnijih u njegovoj povijesti, koju je ispravno računati od 1945. Ne, nije nokaut faza Lige prvaka, derbi za naslov. Za budućnost kluba nešto puno važnije. Trenutak da se jednom, zauvijek kaže NE Dinamu kakav je bio od 1990. To je Dinamo koji Mora biti prvak, to je Dinamo koji Mora vladati hrvatskim nogometom, to je Dinamo u kojem je korupcija, nepristojno ponašanje, zapošljavanje podobnih i gaženje dostojanstva iskrenih Dinamovih navijača pravilo ponašanja. To je Dinamo kojeg čuva HDZ, kojeg je spašavao Milan Bandić, a uništio Cibonu, to je Dinamo kojeg je vodio bjegunac od hrvatskog pravosuđa.

Znam za mnoge koji više ne dolaze na stadion u Maksimirsku 128. jer to nije klub zbog kojeg se nekad drhtalo, plakalo i proklinjalo ispadanja u prvom kolu bilo kojeg europskog klupskog natjecanja. To nije onaj Dinamo iz 1982. koji je u sebi imao istinsko malo d, koje je veće od bilo koje pobjede, bilo kojeg igrača ili funkcionera. To je generacija koja kao niti jedna nakon nje nije uspjela sačuvati istinski – dinamovski duh.

Nekad je Dinamo bio gospodski klub, a da bi to mogao biti već danas, a i sutra pokazao je Robert Ljubičić. Nakon duela s Barišićem pao je u kaznenom prostoru, a sudac Duje Strukan dosudio je kazneni udarac. Aktiviran je i VAR, no sam Ljubičić je otklonio bilo kakvu dvojbu. Sam je priznao da to nije bio prekršaj za jedanaest metara. Na taj je način ugrozio eventualnu pobjedu svoje momčadi, ali je pokazao kako se mora ponašati sportaš, a nadasve Dinamovac. Ima simbolike u tom njegovom potezu i danima koji su pred Dinamom. Unatoč svih trofeja, Lige prvaka i proljeća u Europi, nikada se više ne smije dopustiti da takva osoba bude na čelu “Svetinje”. Jer nije sreća rođena na prevari, nego poštenju. I takav Dinamo treba biti.”

A ovo je odgovor:

“Termin sreće, istine i pravde, vitlanje mačem istine i pravde, pokazala je povijest, da ništa dobrog nije donijelo. O tome da netko ne ide na Dinamove utakmice zbog Mamića, pa tako generacije prije nisu morale dolaziti zbog policijsko partijskih komesara, a od 1990. zbog spodoba poput Šoića i Canjuge. Ne, ne trebaju se vratiti svi ti koji su otišli zbog nekog ili nečeg. Što ćemo s pet možda i najuspješnijih godina u povijesti kluba, s činjenicom da su Oršić i Ademi statistički i najuspješniji igrači u Plavom. U ime čega ćemo bojkotirati Livakovića, Ademija, Oršića, Olma, tko ima pravo spočitnuti da su danas u klubu Mlinarić, Vlak, Butina, Peternac. Zar ćemo zažmiriti na taj uspjeh, te sve to zamotati u celofan na kojem ćemo nalijepiti – prevara. Zažmirit ćemo na to samo zbog neke svoje agende. Da, Mamić mora otići, kao i svi njegovi jataci i poturice, a njih je puno. Moja agenda je Dinamo. Bit je u borbi za Dinamo, a to ima veze s puno većom idejom od nogometa.”

E moj Ljubičiću, što ti bi?