Dočekali smo kraj kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, novi poraz mogao je iznenaditi samo one koji nisu pratili reprezentaciju proteklih šest mjeseci.

Sreća se ne može kupiti novcem, kažu ljudi…ali može dobrom košarkaškom reprezentacijom. Nažalost, nismo je dobili u ovom kvalifikacijskom ciklusu za svjetsku smotru u Kini.

Čovjek bi pomislio kako bi trebalo biti teško napraviti jedan recap ove tužne košarkaške priče, no zapravo to i nije težak posao. Kratko vrijeme, u olimpijsko ljeto 2016. godine živjeli smo u blagoj euforiji, momčad odbačenih i otpisanih na čelu s Bojanom Bogdanovićem i Darijom Šarićem prošla je kvalifikacije za Rio, a zatim izborila i četvrtfinale na Olimpijadi. Nadali smo se kako je to početak jedne lijepe priče, Bojan i Dario bili su ulog u svjetlu budućnost, iz pozadine uspjeha kadeta i juniora polako su pristizali Ivica Zubac, Ante Žižić, Dragan Bender, Mario Hezonja i drugi.

No, umjesto potpune afirmacije, povratka hrvatske košarke u vrh europske dogodilo se upravo suprotno. Totalni raspad sustava, dijelom i zbog FIBA prozora kvalifikacija koji su nastali uslijed otvorenog rata krovne košarkaške organizacije i Eurolige, odnosno ULEB-a. Osveta FIBA-e bila je što više otežati onim najboljima da sakupe najjače snage. Neki od njih nisu imali problema, zemlje poput Španjolske i Grčke koji imaju dovoljno jak domaći poligon da okupe kvalitetan kadar čak i bez euroligaških i jednog (ali najboljeg) NBA igrača. Srbija je također u tome uspjela iako bez Jokića, Bogdanovića, Bjelice, Marjanovića itd.

No, to nije uspjelo Hrvatskoj. Odgovor zaista ne treba preintenzivno tražiti. Sve je viđeno na terenu. Hrvatski ‘talent pool’ je presušio, ne samo što se igrača tiče, već i trenera. Mijenjali smo trenere kao producenti Mladih i nemirnih glavne glumce, nije postavljen nikakav temelj za budućnost i teško da smo ikada u jednom loptačkom sportu imali toliko neizvjesnu situaciju.

Vodstvo Saveza na čelu s Dinom Rađom i Stojkom Vrankovićem nisu uspjeli apsolutno ništa učiniti da se nešto promijeni u pozitivnom smjeru, čak smo dobili i Rađinu izjavu kako “uopće nije važno što nećemo sudjelovati na svjetskom prvenstvu“. Zašto se onda čudimo ovakvim rezultatima? Jednostavno ne smije biti isprike, mislim da bi običan čovjek, navijač daleko više cijenio i Rađu i naše igračke velikane koji se bave kadroviranjem igrača kada bi jednostavno kazali “ljudi, zajeb… smo, nema isprike!“

U redu, ljudski je griješiti, ali tvrdoglavo tražiti nekakve izlike koje nemaju apsolutno nikakvog smisla je naprosto smiješno. Pa valjda je cilj uvijek biti prisutan na sceni, natjecati se, boriti za medalje, potražiti svoj mali kutak u društvu ‘velikih’. No, nama eto nije ‘bitno što ne idemo na svjetsko prvenstvo’.

Gledajući igrački kadar, ako ćemo zanemariti one domaće dečke koji kruh zarađuju na ‘livadama’ hrvatskih dvorana pred 25 gledatelja i pet članova rodbine, dres reprezentacije u ovim kvalifikacijama nosili su Darko Planinić, Hrvoje Perić, Ivan Buva, Miro Bilan, Željko Šakić i neki drugi prekaljeni internacionalci koji kruh već podosta godina zarađuju izvan granica Hrvatske. Kakva je njihova isprika? Jedan Bilan igra u Asvelu, vjerojatno najjačem klubu u Francuskoj, momčadi koja je suvereno prošla u četvrtfinale Eurocupa, i još je tamo starter. Kakva je njegova isprika za katastrofalne predstave u dresu reprezentacije? Jednostavno je nema, osim naravno tog svesrdnog straha od neuspjeha koji je utkan u hrvatsko sportsko tkivo. Četiri puta je čovjek od 213 cm pokušao ‘položiti’ loptu od ploče protiv Poljaka, umjesto da je zakucao valjda nakon drugog promašaja, i to na takav način da je razbio i tu istu ploču, obruč i istovremeno napravio rupu u parketu!

No, povratka više nema. Možemo samo gledati prema budućnosti, a za nešto više od osam mjeseci čekaju nas novi izazovi. Kažu ljudi ‘pa ne može biti gore od ovoga’, nemojte biti u to sigurni.

Mjesec studeni donosi kvalifikacije za Eurobasket koji će se održati 2021. godine na još nepoznatoj lokaciji. U odnosu na aktualni kvalifikacijski ciklus, ‘eurobasket kvale’ trebale bi biti lakše…

Znam, vjerojatno je netko ispljunuo vodu iz usta na tu konstataciju. No, sustav je vrlo jednostavan. Eurobasket će ugostiti 24 reprezentacije, a 32 će nastupiti u kvalifikacijama. Osam grupa po četiri ekipe, tri najbolje iz svake skupine prolaze na Eurobasket. Dakle, nema dodatnih grupacija, utakmica itd.

Prozori za kvalifikacije su u studenom/prosincu tekuće godine, veljači/studenom/prosincu 2020. godine te veljači 2021. godine. Dakle, hrvatska reprezentacija, kakva se god okupila mora nadigrati jednog protivnika. Hrvatska je također još uvijek devetorangirana momčad FIBA-e obzirom kako se za koeficijent zbrajaju rezultati posljednjih osam godina tako da ćemo vrlo vjerojatno dobiti povoljniji ždrijeb.

No, to su sve dobre vijesti.

Loše, pak, vijesti su što ne znamo tko će igrati te kvalifikacije. Ne znamo niti hoće li Dražen Anzulović zadržati poziciju izbornika, jer budimo iskreni nije se iskazao u ovih nekoliko utakmica. Naravno, suludo je čitavu krivicu sručiti na izbornika, kada bi svijet bio idealan, smijenili bi sve igrače, savez i trenere, ali u tom svijetu još uvijek ne živimo.

Naravno, daleko je bitnije pitanje želimo li uopće ponovno ovisiti o igračima koji su pregaženi od Rumunjske, Nizozemske, Mađarske?

Osobno sam KONSTATIRAO kako je možda trenutak krenuti od apsolutne nule i s kadetima i juniorima graditi momčad za period od idućih pet godina, čak i u narednim kvalifikacijama….jel uopće moguće biti lošiji od aktualnog igračkog kadra? Sumnjam. Imam osjećaj da bi mladi dečki, poput zlatnih kadeta ‘zagrizli do kosti’ samo da ne izgube od reprezentacije kao što je Mađarska čija je košarkaška tradicija ravna hrvatskoj u kriketu.

Teško je uopće pronaći neku pozitivnu misao vezanu za košarkašku reprezentaciju, a to je i najtužniji dio te priče jer u NBA ligi imamo igrače s imenom i prezimenom, barem dvojicu i još četiri koji posjeduju dovoljno talenta da vode reprezentaciju iduće desetljeće. Zašto se to još nije dogodilo?

Na to pitanje može odgovoriti samo prorok ili oni koji su u krugu reprezentacije. Kada nema pravog raspoloženja i atmosfere nemoguće je raditi posao. Bojim se kako Dino Rađa i njegova ergela pomoćnika nije u stanju donijeti pozitivno rješenje, a kamoli taj ključan odgovor. Rezultati na nižim iliti mlađim razinama postoje, a očit je nedostatak stručnosti u tranziciji prema košarci za ‘odrasle’.

Osam mjeseci preostalo je do novog druženja, ključan period koji ne dopušta pogreške, međutim zar nismo to čuli i previše puta….