Zlatko Dalić je veliki gospodin koji je u svega godinu dana postao i veliki trener. O njegovim potezima iz konteksta svakodnevnog života u post-mundijalskom razdoblju.

Da odmah budemo na čisto, nitko izborniku hrvatske nogometne reprezentacije Zlatku Daliću ne može oduzeti ono što ima ovoga trenutka. A to je – momčad koja je osvojila svjetsko srebro i igrala s “atomskim” Francuzima pred očima cijelog svijeta. Ima i sporadičan osjećaj kulta reprezentacije. On je upravo to, sporadičan baš zbog razrušenih odnosa unutar struktura hrvatskog nogometa. Za to on sam nimalo nije kriv, već uzroke duboke polariziranosti u našem nogometu, kao i u društvu treba tražiti u godinama unazad te u podijeli na ove i one. Crvene i crne, plave i bijele.

Gospodin Dalić je prije svega upravo to, a tek onda izbornik. Titulu koja oslikava čovjeka prije bilo kakve njegove funkcije još je teže steći nego postati veliko trenersko ime, naročito na način na kojeg je to postao on. Doslovce je, sjetit ćemo se, preko noći stigao iz Splita na zagrebački aerodrom gdje su mu uručili trenirku s oznakama reprezentacije. Bila mu je baš onako taman, da nas u njoj kroz ukrajinsku noć i briljantnost Andreja Kramarića odvede u susjednu Rusiju. Iz trenirke u kravatu na izbor najboljeg trenera svijeta u društvu Zidanea i Deschampsa u svega godinu dana.

Uvukao nam se simpatični Livnjak pod kožu, postao je simbol nekakvog otpora, prema čemu želite. Otpora prema podjelama, prema Onone čije se ime ne spominje, prema aktualnim događanjima koja nas iz dana u dan zapravo podsjećaju da živimo u sveopćem cirkusu polu-europske, ali ipak i polu-tranzicijske zemlje u koju je blagostanje mira i demokracije donijelo ovo što danas imamo. Trener Dalić je ovoga puta svojim bravurama i pravim postavljanjem stvari na mjesto napravio ono što bulumenta političara u 30 godina mlade hrvatske neovisnosti nije mogla. Samo je radio svoj posao.

Nakon velikog uspjeha u Rusiji počelo je post-mundijalsko doba koje je gospodin i trener Dalić mogao iskoristiti kako je htio. Mogao je za početak tražiti veći novac, na razini najplaćenijih svjetskih izbornika. Mogao je, poput Mandže, Čarlija i Sube osjetiti da je to vrhunac i da se u novi ciklus može krenuti s potpuno novim licima. Da je htio, mogao je razmisliti i o kandidaturi na nadolazećim predsjedničkim izborima. Bilo se oslobodilo i mjesto trenera madridskog Reala…

No, njegovi su potezi, uključivo i s ovim koji je u nedjelju objavljen u Sportskim novostima, u najmanju ruku teško shvatljivi. Još je ljetos govorio o ponudama s Dalekog istoka kada se pregovaralo o silnim milijunima eura koje mu nude Kinezi za povratak u rad na dnevnoj bazi. Tada je, kao i danas, kad mu je stigla, kako je rekao – još bolja i financijski unosnija ponuda rekao kako još uvijek nema namjeru otići s mjesta koje ga je skovalo u zvijezde.

Priznat ćemo, nismo baš navikli izravno iz usta jednog trenera slušati priče o tome kako mu se nude bogati ugovori pod račun moralne ucjene sadašnjem poslodavcu. Kome je to Zlatko Dalić namignuo plasmanom teorije o azijskim milijunima? Na prvu pomisliš, hajde, moraju se od nečega i prodati te novine. Možda je samo zato, ali onda upališ televiziju i vidiš….

Dalić snima reklame za Linoladu. Kaže kako je ova pod naslovom “Gold” bolja od najbolje, iako mi se osobno više dopada Nutella. Nju ne može ništa zamijeniti, baš kao niti Advent u Zagrebu. Taman kad ćeš nakon jutarnje kave ići pročačkati po portalima, eto ti njega. Veli kako nitko ne zna da je zapravo zagrebački Advent, Advent u glavnom gradu zemlje svjetskih viceprvaka. 

Siguran sam da u današnje vrijeme kada je prosvjeta ipak na prvom mjestu mladih ljudi koji Advent posjećuju s ove ili one strane svijeta, podatak o tome kako je Zagreb glavni grad Hrvatske, zemlje viceprvaka svijeta u nogometu ipak dobro znan. Ne znam je li to Dalić htio da mu se pažnja oda na neki poseban način. Što je to točno trebala napraviti gradska Turistička zajednica?

Sud o recentnim potezima s društvene strane djelovanja izbornika naše reprezentacije može dati neki kvalificirani sociolog. Ja ću samo postaviti pitanje: Izborniče, je li to potrebno? Ponude bogatih sredina i velikih klubova normalna su pojava za trenere koji su u nogometu nešto postigli. Vaš kolega Jose Mourinho sigurno ima desetak što ozbiljnih, a što neozbiljnih telefonskih razgovora dnevno na temu iz domene “Hej, ajde pusti taj Manchester, dođi kod nas” ili sličnih. S time ne ide u novine.

Budite onaj isti gospodin do kojega je ipak bilo teško stići. Onaj kojega je bilo teško i otkriti. Ne sumnjam da će Vam jednom kada odete iz reprezentacije biti teško, kao niti u to da ćete sjesti na klupu na koju bi možda htio i taj isti Mourinho. Linolada i zagrebački Advent i tada će biti proizvodi iz zemlje svjetskih doprvaka. A za to ćete biti zaslužni baš vi.