Osvrt na katastrofu: Valjda će nam se netko ispričati

Patrik Mršnik 11. ruj 201822:42 > 23:13
Dennis Doyle/Getty Images

O onome što se dogodilo u Elcheu, možda ćete čitati u nekom od stripova iz Marvelove radionice. Tamo neće biti superjunaka, samo hrpa pilića koji su izašli na borilište na jugoistoku Španjolske. Neće biti ni sretnog kraja, slijedi samo neizvjesnost.

Treba priznati pa napisati odmah, ovo je jedan od težih zadataka. Napisati osvrt o posljednjoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, inače uzrokuje hrpu pozitivnih vibracija kod svakog mladog novinara. Sjećam se, jer tada sam počinjao svoju karijeru, tako je bilo i s mojom Rijekom. U trenucima kada se iz pepela i ralja druge lige u koju je nisu odveli samo administrativni problemi Dugopolja vadila iz petnih žila, bio sam ondje, u grotlu Kantride.

Iz tog istog pepela, veliko je pitanje kada će se izvaditi Vatreni.

Grotlo stadiona Martinez Valero danas, treba reći i to, uopće grotlom nije bilo. Ljudi su došli na stadion drugoligaša, po nama, podcjenjujuće malo zdanje za ugostiti svjetske doprvake. Sjeli, otvorili kokice u prvih dvadeset minuta, a onda je krenulo. Petardiranje, izrugivanje sa svime onime što je “vatreni” tabor napravio u zadnjih godinu dana. Sjetit ćemo se, ovako je boljelo i nakon Eskisehira, pa i nakon te riječke Rujevice kada su se Finci poigravali sa sudbinom tadašnjeg izbornika ne bi li mu na kraju i presudili.

Na takvom mjestu, tamo u Elcheu, odigrala je Hrvatska najlošijih 90 minuta od svoje samostalnosti. Njen je simbol u nogometnom smislu i sam bio na terenu uoči prvog sučevog zvižduka. Bio je to Zorislav Srebrić, kojega je i naš Željko Vela u televizijskom komentaru predočio kao čovjeka s najviše reprezentativnih nastupa u nogama. Iako nije igrao, i njemu su vjerujem, noge krvave nakon odgledanoga iz svečane lože. Teško da je moglo gore… A to nismo zaslužili. Ne samo mi, novinari i komentatori koje ću predstaviti kao sve dionike nogometnog života u zemlji, nego i ti dečki koje smo prije dva mjeseca slavili na ulicama i trgovima u svih šestotinjak jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Postoji mnogo tužnijih elemenata u svezi večerašnje katastrofe, koji do gola skidaju sve ono što se još moglo dogoditi. Španjolci su u nogama Isca i u preciznosti Marca Asensija imali svako raspoloživo oružje za zabiti nam još (barem!) šest pogodaka. I ne bi bilo uopće nezasluženo, jer samo se u zadnje tri minute utakmice naš vratar Kalinić dvaput srećom našao na pravom mjestu. Da, lopta ga je pogađala, a teško je i zamisliti što bi se dogodilo da je išla mimo njegova tijela.

Sretni možemo, ali i moramo biti što je završilo sa “samo” šest komada u našoj mreži, u prvom redu i zbog pristupa naših igrača. Osim blijede naznake da bi moglo biti dobro na startu, naši su u dosasd sretnim tamnim dresovima izgledali kao da se prvi puta vide u sklopu termina na betonskom igralištu. Vida i Mitrović dva su svijeta različita, Pivariću smo opet mogli pridodati slovo “l” na drugom mjestu u prezimenu, a o poziciji desnog beka nakon prisilnog izalska Šime Vrsaljka također ne znamo ništa.

Može li netko, bilo tko… Izbornik, stručni stožer, ekonom ili tim-menadžerica objasniti – što tamo radi Marko Rog? Zar je Dalić zaista u tolikoj mjeri prekrižio Tina Jedvaja? Što je s Bornom Barišićem, jednim od korektnijih u Portugalu? Jasno je da potonji nije desni bek, ali mnogi to u povijesti naše reprezentacije nisu bili, pa su na toj poziciji igrali. Ni Dario Šimić, ni Vedran Ćorluka, ni Robert Kovač… A koliko je još takvih bilo u devedesetima, kad je i ako je trebalo uskočiti… Rog? Dajte, molim vas… Netko se zaista neslano šali… Sve i da je bio pokušaj zaigrati s trojicom odostraga i Rogom kao dodatnim u sredini, to opet nema smisla pored nabrijanih Španjolaca i nas u ovakvom izdanju.

Zapravo, tražiti odgovore na taktička pitanja uopće nema smisla. Puno je važnija bliska budućnost cijele priče u post-mundijalskoj eri. Samo se nadam da iz HNS-a nisu mislili spavati na lovorikama nakon uspjeha u Rusiji, jer ako je tome tako – odosmo mi u Ligu B za dvije godine, a za kvalifikacijski ciklus 2020. isto bismo mogli strahovati. 

Počet će priče o mladim igračima. To je neminovnost. Oni koji sada trebaju vući, nositi igru, kad je nema tko ponijeti. A mi u mlađim selekcijama, izuzev one do 21 godine nemamo – baš nikog.

To što nemamo strategiju i plan razvoja nogometa mora jednom doći na naplatu. Bojim se da je to vrijeme s današnjom utakmicom upravo nastupilo.

Nadam se da će se barem netko… Izbornik, stručni stožer, ekonom ili tim-menadžerica ispričati zbog ove večeri. Zaslužili smo to. Ne samo mi, novinari i komentatori koje ću opet predstaviti kao sve dionike nogometnog života u zemlji, nego i oni koji su prije dva mjeseca slavili na ulicama i trgovima u svih šestotinjak jedinica lokalne i regionalne samouprave.