Mnoge ljude vaterpolo jako malo ili zapravo nimalo ne zanima. Ipak, ima i onih koji ne misle tako, onih koji će sutra navečer prenositi još jedan svjetski El Clasico. Iz Niša, tamo gdje vaterpolo vole sve više.

Niš je, odnosno tamošnji bazen Čair, domaćin susreta trećeg kola skupine D unutar LEN-ovog Europa Cupa. Da bi lakše razumjeli “stubište” po kojem se treba popeti do toga da postanete jedan od 12 sudionika olimpijskog turnira u Tokiju, jasno, treba krenuti od početka. Već i tu mnogi zastanu.

Europa Cup je natjecanje s kojim bi hrvatska publika trebala itekako biti upoznata. Naravno, ovdje opet dolazimo do dodirnih točaka s kulturom naše sportske publike, o kojoj ipak nećemo. Naime, prošle sezone održalo se prvo izdanje tog novog natjecanja koje je pokrenuo LEN, europska federacija vodenih sportova. Njihova je intencija lani bila – oponirati svjetskoj organizaciji (FINA) koja već od 2002. godine ima svoju Svjetsku ligu. Tako da je prošle sezone već ionako natrpani kalendar vaterpolskih zbivanja bio poprilično kaotičan.

Jer, prošle sezone LEN-ov Europa Cup i FINA-ina Svjetska liga funkcionirali su skroz odvojeno. Prva faza Europa Cupa tako se odvijala kroz kvalifikacijske turnire, jedan od kojih je bio u Splitu. Da apsurd bude veći, tamo je četiri od pet reprezentacija našlo svoje mjesto na završnom turniru pa je u biti trebalo samo pobijediti siromašnu Maltu na Poljudu. Mjesto nije bilo važno.

Tek nakon tog vikenda u veljači ove godine izborilo se mjesto na završnom turniru Europa Cupa koji se odigravao dva mjeseca kasnije na riječkoj Kantridi. Tu su Barakude i osvojile to, premijerno izdanje natjecanja pod okriljen LEN-a.

Ono nije imalo nikakvih dodirnih točaka, već je dakle predstavljalo suštinski pokret otpora FINA-i i njenoj Svjetskoj ligi koja se igrala posebno, kroz kvalifikacijske skupine (četiri ili šest kola) plus njeno Superfinale. Prošle sezone imali smo slučaj da se reprezentacija okupljala bezbroj puta.

Kako to biva u civiliziranom svijetu, LEN i FINA našli su zajednički jezik, pa ovosezonski Europa Cup predstavlja ujedno i kvalifikacijske skupine za Superfinale oba natjecanja. Dakle, Hrvatska je u skupini D sa sutrašnjim protivnikom Srbijom i Rumunjskom, a dvije od tri momčadi prolaze na završni turnir Europa Cupa koji će se opet igrati u travnju. Mjesto je opet nebitno, jer se zna da se “križamo” sa skupinom B u kojoj su Grčka i Španjolska sigurno “unutra”.

Gdje unutra? Na završnom turniru Europa Cupa u travnju sudjelovat će osam momčadi, a ondje će se trebati plasirati u polufinale. Zašto? Jer ono donosi završni turnir Svjetske lige u lipnju. Tamo Europa ima četiri mjesta, a još četiri će pripasti polufinalistima interkontinentalnih kvalifikacija za Svjetsku ligu.

Zašto je važno doći na završni turnir Svjetske lige u lipnju? Zato što pobjednik toga natjecanja ima, osim domaćina OI Japana, prvo mjesto kao putnik na olimpijski turnir u Tokio. 

Što će se dogoditi ako Hrvatska ne osvoji ovosezonsko izdanje Svjetske lige? Ništa. Baš ništa, jer je već u srpnju nadolazeće godine na redu novo Svjetsko prvenstvo. Tamo Barakude brane titulu prvaka, a da bi se plasirali na Olimpijske igre potrebno je ući u finale svjetske smotre koja će se održati u korejskom Gwangjuu. Čitaj, možete završiti i treći, jer je sigurno da će pobjednik Svjetske lige iz lipnja biti u finalu srpanjskog Svjetskog prvenstva. Tako to obično biva.

?#TodayInHistory?
???‍♂️??☭???‍♂️1956: In a contest that became known as the "Blood in the Water" match at the Melbourne Olympics, the Hungarian water polo team defeated the USSR, 4–0, against the background of the ongoing (yet doomed to fail) Hungarian Revolution.?‍♂️??☭???‍♂️?? pic.twitter.com/s4KFyodT28

— ❄️Unmerry (?not really?) Rook28❄️?B-day on 28th (@URook28) December 7, 2018

I opet, ako Hrvatska ni tada ne bude osigurala Olimpijske igre, ne treba očajavati. Tome je tako jer nas na zimu 2020. godine u Budimpešti čeka Europsko prvenstvo. S toga natjecanja službeno, samo prvak ima olimpijsku vizu, ali… Računajte na europskog pobjednika Svjetske lige u lipnju, i na europski ogled u finalu Svjetskog prvenstva u srpnju… Dobiva se računica – četvrto mjesto s EURA trebalo bi voditi u Tokio.

Ako čak ni to ne uspije, već će se naći neki dežurni kauč-hejteri koji će pokopati najtrofejniji sport u povijesti mlade hrvatske demokracije. Naravno, opet ne znajući da u ožujku 2020. godine postoji zadnji vagon za OI. On se zove OQT ili po naški – olimpijski kvalifikacijski turnir. Takav se pred igre u Riju održavao u nama obližnjem Trstu, a za sudionike tog događaja predviđena su čak tri mjesta na Olimpijskim igrama. Sjećate se košarkaša i Torina 2016. godine? To funkcionira na istu šemu.

E sad, duboko udahnite.

Kakve onda veze ima sutrašnja utakmica sa Srbijom? Osim prestiža i taktičkog “moj-tata-je-jači-od-tvog” nadmudrivanja, baš nikakvog. Igra se praktički, za suce i delegate, jer ponavljamo – lošiji od Rumunja nećemo biti ni mi ni oni. Water under the bridge. Na Olimpijske idemo, samo je pitanje kada.

La tecnología llega al #waterpolo: habrá VAR desde 2019 https://t.co/e0huvo0gzJ vía @marca

— Edu Merino (@EDUMERINOSPORTS) December 11, 2018

Ono što se ovih dana isto tako provlači kroz medije jest, kako neki kolege vele, nova vaterpolo-revolucija. Piše se tako o “kraju vaterpola kakvog poznajemo”, armagedonima, apokalipsama i štatijaznam kakvim sve črčkarijama se ti ljudi ne bave. Očito je i jasno samo to da u rujnu nisu gledali Svjetski kup u Berlinu (posebno natjecanje koje još nismo spominjali) u programu Sportkluba.

Jer, i tamo se igralo po tim novim, ništa pretjerano revolucionarnim pravilima. Novi je napad nakon obrane vratara isto trajao 20 sekundi, isto su postojale leteće zamjene, isto je postojao gumb za minutu odmora, isto je vratar mogao preći centar i isto je svaki prekid mogao biti izveden izravnim udarcem na gol ili nastavljanjem plivanja. I nikome ništa. Bilo je i 11 igrača po momčadima umjesto 13, jedino što još u funkciji nije bio VAR za provjeru gola i što nisu radila posebna svjetla koja bi trebala označavati pet sekundi do kraja napada i još neke potankosti. Neš ti…

Na koncu, jedne sezone se Svjetska liga igrala u pet metara kraćem bazenu, s jednim igračem manje u polju… Juniori su na SP u Podgorici utakmice završavali rukometnim rezultatima, a sada se pišu “markovi konaci”. 

Delegates largely approve new WP rules ⏩ https://t.co/cqlxltqnr7#FINA #waterpolo pic.twitter.com/hzLVdWzrX5

— FINA (@fina1908) December 10, 2018

Ono što će se eventualno promijeniti je generalni stav ljudi oko (za mene) najljepšeg sporta na svijetu. Vaterpolo je otkako je modernih olimpijskih igara – sport prve kategorije, sport kojega se jednako frenetično pratilo i prije i za vrijeme prvog rata, i nakon drugog rata, jedino ga danas sve više ljudi “razvaljuje” svojim često odbojnim kritikama. Te nije televizičan, te ne vidiš ništa pod vodom, te suci, te ovo, te ono. 

Sad bi kao, i takvima trebalo stati na put. Iako, u tu će se marketinšku i svekapitalističku, klasnu sportsku borbu vaterpolo teško uplesti. Pravila će teško, ovakva ili onakva, teško nekog natjerati da s nogometne Lige prvaka prebaci na događanja s loptom u vodi. Šteta, jer taj sport, ta plemenita vještina kojom se služe mahom akademski obrazovani građani i zdravi dečki to nije zaslužila. Ako ništa drugo, onda zbog žrtve i odricanja te svakog preplivanog metra, od jutarnjeg rasplivavanja do večernjeg “drilla”.

Water polo, live long and prosper!