O OPATIJSKOJ INICIJATIVI Nećemo mak na konac!

Lennart Preiss/Bongarts/Getty Images

Bila jednom jedna inicijativa. Predstavljala je skup pametnih ideja kroz koncept razvoja barem nečega, u sustavu koji nije podržavao gotovo ništa. No, zašto bi sportašima bilo bolje, kada im može biti i gore?

Pisati o bilo kakvom, još relativno novom fenomenu unutar društva, duboko ogrezlog u prosjek svakidašnje jadikovke nema previše smisla. Jedni, oni koji predstavljaju tradicionalnu, neokonzervativnu stranu medalje već kolutaju očima dok im se u glavi pojavljuje kontrarevolucionarna misao, jer za bolje ne znaju. Drugi, naziva ih se progresivnim ljevičarima i pseudoliberalima, nastavljaju ovaj tekst čitati dalje, iako je i njima dosta ad-hoc solucija “za bolje sutra”. Oni bi, da mogu, napisali neki dokument nalik novom manifestu i stubokom krenuli mijenjati svaku naviku ili uvriježeno mišljenje u javnosti, ili kako se to već kaže, u narodu.

Da ne bježimo od činjenica, okupljanje pod egidom “Opatijska inicijativa” predstavlja upravo čin progresivaca, ljudi koji su avansno ispred svog vremena. Napose, sama definicija progresije nameće razmišljanje godinama unaprijed, uz iznošenje bolnih istina iz prošlosti koji je i potiču. Da ne bi tako, nikad ne bi imali avangardu, bilo da se radi o umjetničkom izričaju ili o nekoj vrsti podvrste političke znanosti.

Jer, politika uistinu i jest kurva. Grubo rečeno, ali i slikovito objašnjeno, pa i na primjeru tog novog dokumenta u nastajanju koji bi trebao spasiti brojna sportska društva od masovne ekstinkcije. Iako se čini da problem nestaje, jer su se, gle čuda, politički prvaci unisono složili oko daljnjih akcija glede uvođenja “sportskog New Deala”, politika se ukazuje u nekim drugim oblicima, pokazujući da uspijeva ostaviti trag tamo gdje to još nije činila.

Faktografski, o Opatijskoj se inicijativi već zna gotovo sve. Nekoliko su puta njene perjanice, ponajviše Damir Mišković i ostali pobornici govorili o njenim blagotvornim učincima na većinom amaterske razine unutar sportova – nositelja kvalitete. Sam način generiranja sredstava (kladionice, TV-prava, boravišne pristojbe…) u krajnjoj liniji nije važan, barem ne u omjeru novostvorene vrijednosti za klubove i natjecanja u kojima isti sudjeluju.

No, ono što bi se dalo nazvati objektivnim problemom dolazi sa suprotne strane. Iako bi prosječni hrvatski rukometni prvoligaš dobio na raspolaganje proračun od cca. 1.5 milijuna kuna, kontrapunkt mu čini baza, odnosno njen dio koji mahom neargumentirano tvrdi kako to – nije pošteno. A to je, u najmanju ruku apsurdno, ako ne i smiješno. Pa, ima li išta poštenije od stare marksističke postavke – svima isto?

Protivnici Opatijske inicijative u svojim osvrtima najčešće ističu kako “oni ne bi da im kladionica uzme još par posto” ili kako “je sedam kuna za boravišnu pristojbu već ionako previše”. Ima i onih toliko neupućenih koji će kazati da je sportski paket te i te platforme precijenjen, iako je svima njima, baš eto slučajno, iz glave isparila krucijalna informacija. Neće biti novih nameta.

 Sport se danas financira mahom iz proračuna lokalne i (mnogo manje), regionalne samouprave. Ne samo da je cilj rasteretiti njihove proračune, baš kako bi ostalo više za komunalne radove, infrastrukturu i bilo koji drugi aspekt povezanosti žitelja jednog grada i gradskog aparata, nego je jasna namjera i preusmjeriti dio dobiti onih koji od sporta izravno profitiraju.

Iako svakako ne treba bježati od mogućih propusta novoga hrvatskog sportskog manifesta, zaista valja postaviti nekoliko teza koje će ogoliti svako mu protivljenje. Nije li kladioničarima svejedno gdje ide uloženi novac, ako ga već ne uspiju uzeti zbog promašenog tiketa? Nije li češkom turistu na salata-i-kruh ljetovanju u Karlobagu svejedno gdje će kapnuti sedam kuna boravišne takse za sobu u kojoj se natiskalo cijelo praško predgrađe?

Nije li, a to smo zaboravili, baš dobro kada vam usto, ako i želite nešto uložiti u hrvatski sport – država obeća paket poreznih olakšica za kakvima privatni poduzetnici ionako već godinama vape?

Naravno da jest, ili bi barem jednoj većoj grupaciji sve to trebalo klapati. Ali opet, postoje i oni drugi, skeptici po tradiciji i već mitskom, religijskom uvjerenju koji već gledaju u primjerice, Miškovićevu lisnicu. Već samo to pokazuje njihovu nedoraslost bilo kakvim oblicima promjena na bilo kojem planu. U načelu, po njima, neka ostane ovako, ako već netko iz “manje crvenog” kraja Hrvatske nije došao na tu ideju.

Bit će teško takvima se oteti od njihova licemjerstva, o kojem će razmišljati dok u kladionici ne bude bilo ponude u niti jednom hrvatskom sportskom natjecanju. Tada, kad se i službeno bude igralo amaterski, za sendvič s parizerom i jogurt nakon utakmice, valjda će postati jasno da za profesionalizaciju novca nema, a da u amaterizam jednostavno ne možemo.

Tko će zbrinuti još more nesportaša-neradnika?

Savjetnika na birou moglo bi biti premalo.