“Oprosti, imaš li tri minute vremena za kratak razgovor?“, prišao sam joj po sustavu “na sve ili ništa“ 2016. godine u vrtu na US Openu.

“Zašto?“, uslijedio je odgovor.

Sjećam se da mi je i tada to djelovalo kao najnevjerovatniji odgovor – mogao sam pretpostaviti da će me ignorirati, da će me kratko odbiti (nije baš prihvaćena praksa da se najveći igrači na Grand Slamovima “salijeću u hodu”), nadao sam se da će pristati, ali da će me pitati zašto želim da je intervjuiram, to stvarno nisam.

Bio sam u šoku dvije-tri sekunde, a onda sam prozborio jedino što mi se činilo prikladnim:

“Pa, peta si tenisačica svijeta“.

To ju je nasmijalo, njena majka uklonila je sumnjičav pogled, a Simona Halep okrenula se prema njoj i rekla:

“Može, daj nam pet minuta“.

Dugo je pred novinarima rumunjska tenisačica bila namrštena, pomalo nepovjerljiva zbog prirođene sramežljivosti (“u tenisu je mnogo zavisti, teško je naći prave prijatelje, moja najbolja prijateljica nije iz svijeta sporta“), ali tko ju je gledao “iza kulisa“, vidio je sasvim drukčiju osobu – ozbiljnu u radu, ali često nasmijanu, ljubaznu prema svom timu i susretljivu s navijačima.

To je moje sjećanje, a pamtim i njene sve opuštenije konferencije za medije ukazuju na veliku promjenu od one djevojke koja je 2010. godine na pitanje kako bi opisala sebe u jednoj riječi odgovorila sa “nervozna“.

“Pod time mislim da stvarno osjećam svaki trenutak u svom životu“, dodala je.

Osam godina kasnije, zrelija na terenu i izvan njega, ta djevojka je prva tenisačica svijeta – nakon 16 tjedana krajem prošle godine, Simona danas je započela 17. tjedan na vrhu WTA ljestvice.

Put do najviše točke bio je dug i počeo je 27. rujna 1991. godine u lučkom gradu Constanți. Simona je rođena u obitelji cincarskog porijekla, otac Stere igrao je niželigaški nogomet i posjedovao tvornicu žitarica koja je propala, a majka Tania takođe se nekad bavila nogometom. Sport joj je, dakle, bio u krvi, ali nadahnuće za tenis nije pronašla u roditeljima, već u šest godina starijem bratu Nicolaeu.

“Jednog dana išla sam s mamom pokupiti brata s treninga i uzela sam reket u ruke. Svidjelo mi se kako je lopta odskakala, a trener Joan Stan rekao je da bi trebala početi trenirati“, objasnila je Simona prije nekoliko godina.

Tada joj je bilo četiri i pol i nakon tog trenutka su njeno djetinjstvo i tenis išli ruku pod ruku. Za lutke nije bilo mjesta, bio joj je važan samo tenis, iako je u školi nekad igrala i rukomet, ali je prestala kada joj je trener rekao da taj sport nije dobar za koljena.

Još od dječjih dana iz nje je izbijala ambicioznost, sa šest godina počela je trenirati svakog dana, a njeni roditelji uvidjeli su da bi tenis mogao postati njena stvarna budućnost, ne samo prolazni hobi. Treneri su bili oduševljeni njenim udarcima i odlučnošću, a sa 14 godina upoznala je Virginiu Ruzici, jedinog rumunjskog Grand Slam pobjednika u povijesti (Roland Garros 1978. godine) i svoju današnju menadžericu. Upravo na tom turniru odlučila je profesionalno se baviti tenisom.

Tijekom karijere navodila je Justine Henin i sunarodnjaka Andreia Pavela kao uzore, govorila je da se divi Rogeru Federeru, ali njen pravi sportski idol dolazi iz jednog drugog sporta – to je najbolji rumunski nogometaš svih vremena – George Hagi.

“I on ima cincarske krvi, i on je iz Constanțe. Moj je najveći idol, čak ga i poznajem, razgovarali smo na jednoj utakmici i dao mi je nekoliko vrijednih savjeta – da budem ambiciozna, ali i da ostanem skromna i da budem dobar čovjek“, otkriva Halep i dodaje da je ponosna na svoje porijeklo:

“Nema nas puno, ali svi se međusobno znamo i bliski smo. Naša vjenčanja traju po četiri dana, vatrometi, pleše se cijelu noć. Nažalost, rijetko idem, ali kada odem, onda plešem do zore. Jako poštujem našu tradiciju koja se zasniva na tome da pomažemo jedni drugima – iako ne živim među Cincarima, želim očuvati naše običaje“.

Nastavila je napredovati, sa 17 godina osvojila je juniorski Roland Garros, ali godinu dana kasnije na istom turniru je kao seniorka ispala u drugom kolu kvalifikacija. Nakon toga donijela je radikalnu odluku – smanjit će grudi. Zbog velikih grudi trpjela je bolove u leđima, a one su joj smetale i prilikom igre.

“Moja sposobnost da reagiram brzo bila je sve gora, a zbog grudi sam se osjećala i neugodno na terenu, njihova težina mi je smetala. Osim toga nisu mi se sviđale ni u svakodnevnom životu. Otišla bih na taj zahvat čak i da se ne bavim sportom“, izjavila je tada Halep.

U tom razdoblju bila je poznatija po grudima i po tome što ih je smanjila nego po igrama na terenu. A na terenu se stvarala, uz pažljivo kalupljenje, jedna od najinteligentijih igračica današnjice.

Podjednako dobro snalazi se na svim podlogama, njen bekend je umjetnost, a na forhendu je radila tijekom godina i od njega je također napravila oružje. Kreće se nevjerojatno i to joj omogućuje da poene gradi na lijep način. Halep je jedna od onih tenisačica koju je užitak gledati.

S visinom od 168 cm, servis joj nikada nije bio ubojit kao krupnijim igračicama, pogotovo je drugi bio slabost, ali i taj dio igre napreduje s godinama. Kako vrijeme prolazi, sve su rjeđi mečevi u kojima je pasivna u dužem razdoblju, naprotiv, ona uglavnom diktira ritam.

“Sâm sport i natjecanje“, odgovara Simona na pitanje što najviše voli u životu profesionalne tenisačice.

Da bi goreopisana igračica postala realnost, bilo je potrebno prijeći dugi put. Godine 2010. prvi put je ušla u Top 100, dvije godine kasnije prvi put je završila kao Top 50 igračica, a onda je uslijedio njen proboj prema vrhu u kojem je i sada.

Prva tri finala je izgubila, a seniorski trofej u rukama prvi put je držala kada je u Nürnbergu u lipnu 2013. godine u finalu pobijedila Andreu Petković. Do kraja godine osvojila je još pet naslova, a sljedeće sezone definitivno se etablirala kao jedna od najboljih tenisačica svijeta.

Prvi trofej iz kategorije Premier osvojila je u Dohi, a na Roland Garrosu je redom pobjeđivala Kleybanovu, Watson, Flor, Stephens, Kuznjecovu i Petković – i to sve bez izgubljenog seta – prije nego je u finalu izgubila od Šarapove sa 6:4, 6:7 (5-7), 6:4.

Bio je to možda i prvi od “klasika“ koje nam je Simona podarila – meč je trajao duže od tri sata, a Šarapova je naglasila da je to bilo njeno najteže Slam finale. Imala je Halep u šakama Ruskinju u nekoliko navrata, ali ona nervoza s početka teksta skupo ju je koštala.

Od tada su prošle tri i pol godine i Halep je u tenisu napravila mnogo toga – osvojila je još četiri Premier titule, sada je na ukupno 16 trofeja, ali i dalje joj izmiče onaj najveći. U finalu Roland Garrosa 2017. godine izgubila je od Jelene Ostapenko, a početkom ove u Melbourneu od Caroline Wozniacki.

U svakom svom Slam finalu Halep je osvojila set, a najbliža je bila u Parizu, kada je imala set i 3:0 protiv – do tog turnira široj javnosti nepoznate – Ostapenko.

I upravo na tom meču Halep je zaradila – za one skeptičnije i potvrdila – reputaciju tenisačice koja se stegne kada je važno i koja jednostavno u sebi nema ono što je potrebno za završni korak, korak koji je najteži.

Nakon tog poraza je očajavala i dugo plakala, na Wimbledonu je ispala u četvrtfinalu, a na US Openu u prvom kolu, s obzirom da nije imala sreće sa ždrijebom i naišla je na Mariju Šarapovu. Poslije tog poraza u tim je dodala svog uzora Andreia Pavela (“jako  mi se sviđao njegov stil igre, pogotovo bekhend, kao i noge“), ali ključ za njen pozitivniji stav na terenu ipak je Darren Cahill, trener s kojim radi od kraja 2015. godine.

Australac slovi za izuzetnog taktičara i, što je za Simonu jednako važno, vedre je osobnosti – Halep je više puta govorila o tome kako je Darren u stanju podići joj raspoloženje i skrati joj razdoblje bolovanja nakon poraza.

Živopisan primjer je poraz od Wozniacki u finalu Australian Opena. Simona je prethodno prošla kroz golgotu u Melbourneu – ozlijedila je skočni zglob u prvom kolu, spasila tri vezane meč lopte u meču sa Lauren Davis, zatim još dvije u meču turnira u polufinalu protiv Kerber (9:7 u trećem setu), da bi u dvoboju za naslov ipak izgubila od Dankinje 7:6, 3:6, 6:4.

Po vlastitom priznanju, malo je plakala, ali je već na konferenciji za medije bila u stanju šaliti se, djelovala je pozitivno, staloženo i mudro, a ne shrvano i ranjeno kao nakon poraza od Ostapenko. Uz to, prihvatila je stav po kojem u izjavama maksimalno skida pritisak sa sebe (“ako se dogodi Slam titula, odlično, ako ne, život ide dalje) i, što je još važnije, čini se da ga je istinski usvojila, da ga živi.

Prva je na svijetu, priznata je kao dio elite, ali nad njom još lebdi jedno pitanje, koje je naročito pod povećalom jer je bila broj jedan – hoće li i kada osvojiti Grand Slam naslov?

Povratak Serene Williams nikome na WTA Touru neće olakšati stvari, ali Halep je na pravom putu. Njen uspon nije bio meteorski, već postupan, zato će i čekanje na najveću titulu biti malo duže, ali doći će sigurno. Posvećena je, igra stilom koji je nezgodan za većinu suparnica jer se i odlično kreće i umješno napada, a tjelesno je besprijekorno spremna i može igrati još najmanje pet-šest godina na vrhunskoj razini.

Jedini znak pitanja – je li mentalno spremna za to? Ako je suditi po finalu u Melbourneu – je! Vidjelo se da je jedan od uzroka poraza, uz izvrsnu igru Dankinje, u tome što je Halep bila tjelesno “u crvenom“ nakon iscrpljujućeg turnira, imala je dan manje za odmor od protivnice, a bilo je vrlo toplo i vlažno. Noć nakon finala provela je na infuziji i budite sigurni da će sljedeći put iskoristiti priliku kada joj se ukaže, tj. kada je sama sebi stvori. I ne samo jednu.

Srčana i stidljiva. Ponosna i skromna. Djevojka suptilnog stila igre i još suptilnije karizme. Simona Halep.