Gospodske manire, bijela oprema, 'manic monday', elegancija i profinjenost, jagode i šampanjac. Wimbledon je poseban! Ne čudi stoga što sam za vrijeme njega usred noći gledao jedan od najboljih teniskih mečeva u povijesti

Prošlo je godinu i pol otkako sam u redakciji Sportkluba. Proživio sam nevjerojatna iskustva, okušao se u stvarima za koje sam smatrao da mi nikad neće biti unutar dosega. Ipak, kraj lipnja i početak srpnja bili su posebniji od svega, jer dobio sam priliku komentirati treći Grand Slam sezone, turnir koji je, kako je kolega Stojanović rekao u uvodnoj emisiji prije njegova početka – neslužbeno svjetsko prvenstvo u tenisu.

Koliko god možda najviše volim gledati mečeve i izmjene koje se igraju na Australian Openu, ne pitajte zašto, Wimbledon je ipak turnir koji u meni, kao i vjerujem u većini obožavatelja bijelog sporta, budi posebne emocije. Gospodske manire, bijela oprema, ‘manic monday’, elegancija i profinjenost, jagode i šampanjac. Wimbledon je poseban!

Večer uoči trećeg kola urednik Hodoba šalje raspored – u popodnevnoj sam smjeni na centralnom terenu. Proučavam mečeve i termine… Je li moguće? Komentirat ću Federera! Kralja trave, rekordnog osvajača turnira i čovjeka za kojeg će možda mnogi na tribinama navijati čak i kad igra protiv njihovog igrača, protiv Britanca. Osjećaj uzbuđenja odmah me preplavio – valjalo bi se već sad krenuti spremati.

Standardan uvod s raznoraznih stranica koje nude članke, statistike i opće informacije koje vrijedi uzeti u obzir uoči teniskog meča. Nekako ipak nije dovoljno. Bila je ponoć. Odlazim na Youtube i počinjem gledati presicu Švicarca nakon pobjede nad Richardom Gasquetom u drugom kolu. Zapisujem informacije i bilježim podatke koji mi se čine bitnima, ali kako to već ide (mlađe generacije će me shvatiti), Youtube ima tu moć da vam odvuče misli i natjera vas na još jedan klik. Prvo sažeci oba njegova odigrana meča na ovogodišnjem izdanju, nakon toga gledam malo i njegova sljedećeg protivnika Cama Norrieja, ali prokleti Youtube kao da zna moje slabosti. Nakon pet, šest klikova, prijedlog na desnoj strani ekrana bio je sljedeći: “Roger Federer VS. Rafael Nadal – Wimbledon Final 2008. FULL”. Nisam odolio!

Znam, nije bilo svrhe, ali… Pogledao sam čak i uvodno zagrijavanje, upijao sve informacije koje su iznosili britanski komentatori. A onda je krenulo. Prvih par poena pomalo i nezainteresirano samo proučavam okolinu… Nešto je dručkiji centralni teren, pohaban, posušen. Aha da, nije još bilo pomičnog krova, instalirali su ga tek iduće godine, nakon tog mitskog finala. Londonska trava pržila se na suncu cijelog tog prethodnog mjeseca, koji i u Engleskoj iznenađujuće zna ponuditi iznadprosječno tople dane. Čudna mi je i Nadalova priprema za servis, nekako atipična za njega, drukčija. Hlače jest izvlačio iz zadnjice, ali nije još bilo onog OCD-astog povlačenja kose iza oba uha i dodirivanja nosa. Valjda je to ukomponirao u pripremu kasnije, nisam zabilježio moment kad je to počeo raditi u karijeri.

Odjednom, prije nego sam shvatio što se događa, sat pokazuje tri ujutro, a ja potpuno uživljen završavam gledanje trećeg seta tog spektakla, bez preskočenog poena, bez ubrzavanja pauza pri promjenama strana. Nevjerojatno. Kako su igrala ta dva genijalca! To finale bilo je posebno i prije no što je ispaljen prvi servis na meču. Federer je imao 65 pobjeda u nizu na travi, a te 2008. godine lovio je šestu uzastopnu titulu na wimbledonskoj travi. Prethodne je pak godine on u finalu Hamburga zaustavio Španjolčev niz od 81 pobjede na zemlji… Strašne brojke! Znalo se koji je ulog – u slučaju Federera ostaješ na tronu; u slučaju Nadala skidaš kralja i preuzimaš tron. I to ne samo na Wimbledonu!

Strašan uvod, nemoguće iščekivanje tog meča – ipak, u prednosti je jasno, bio branitelj titule. No Rafa se nije dao. Znao je bi da bih trećim uzastopnim izgubljenim finalom u Londonu možda vječno bio smješten u sjenu Švicarca. Gledati ih na terenu jednostavno je bilo posebno iskustvo. Roger sebi svojstveno smiren, fokusiran i elegantan. Rafa s druge strane, poput razjarenog bika kojem ništa ne može stati na put, koji samo čeka da oslobodi silnu snagu i energiju koju drži u sebi i koju je prikupljao za ovaj trenutak. Jedva je čekao svaki sljedeći poen, svaki nadolazeći udarac.

Kako li je samo trčao s jedne strane na drugu, kako je pokrivao teren! Svaki udarac Federera nije smio biti ništa manje od savršenstva, ili će Španjolac to kazniti. Neke poene koje su odigrali osobno sam i do današnjeg dana memorizirao od prvog do zadnjeg udarca, no svejedno sam bio oduševljen kao da ih gledam prvi put, kao i tog ljeta na početku svojih srednjoškolskih dana – jedina kompomenta koja se promijenila jest ta što više nije bilo osjećaja neizvjesnosti, ali impresije su bile jednake.

Prvi poen tie-breaka u četvrtom setu – Nadal nakon duge lopte sprinta na mrežu, Federer ide na lob, Španjolac skače i uzvraća volejem ‘bez očiju’, odigranim iza leđa, da bi Švicarac sve završio nemogućim forehand winnerom po paraleli. Čovječe! Ma što god napišem, kako god pokušam predočiti i tekstualno uprizoriti trenutke genijalnosti u kojima smo tog dana uživali, nije dovoljno živopisno, ne zvuči onoliko dobro koliko bi trebalo. To se jednostavno mora vidjeti, to je meč koji morate pogledati. Da, čak i ovako, 13 godina kasnije. Pogledajte ga!

Valjda ići spavati. Ujutro imaš i prvo javljanje uživo za wimbledonsku regionalnu emisiju. Nisi dobre volje barem dva sata nakon buđenja ako ne odspavaš pošteno, a s tvojim stupnjem te proklete nervoze i anksioznosti preplavit će te i neviđena trema prije emisije. Nema veze, treba to odraditi. Bilo je treme i prije prvog dana u školi, prvog ispita, prvog poljupca, prvog intervjua, prvog odlaska na teren, prve utakmice iz kabine… Možda se osramotiš?! Ah, jebiga, kao što reče jedan meni vrlo drag lik iz fikcije: “It ain’t about how hard you can hit. It’s about how hard you can get hit and keep moving forward. That’s how winnin’ is done!” Iskustvo je neprocjenjiva vrijednost. Federera idućeg dana ipak nisam komentirao… Uplela se kiša, promijenio se raspored, nastao je kaos, kako to obično biva za vrijeme ovog Grand Slama, tako su mi u redakciji i najavljivali. Nema veze, nimalo ne žalim za time, kao ni za činjenicom što me to odvuklo to spominjanog meča.

Pokušavam zaspati, ali sto misli je u glavi. Jedna od njih je prošarana nostalgijom i žudnjom. Da mi ih je još jednom vidjeti u takvom izdanju. Rogera s 27, Rafu s 22, kako lete terenom, kako izvode nemoguće udarce i izvlače s tribina pljesak i osmijeh, čak i penzićima koji na leđima imaju 60 ili 70 i kusur. Kao da su i ti penzići djeca, kao da prvi put vide takvu magiju i znaju – to se više neće ponoviti…