Uskočio je u priču dječački nevino, nimalo svjestan što će ga snaći samo šest mjeseci kasnije. Dok je cijeli teniski svijet u Wimbledonu 2001. godine znao za Gorana Ivaniševića, njegov trener Mario Tudor mnogima je bio potpuni anonimus. Baš kao takav bio je potreban, bio je Goranov "faktor x"...

Ušli smo u ono doba godine. Ne, ne božićno. Pomalo. Doći će i to.

Govorimo o dobu godine posvećenom Wimbledonu, što zadnjih sada već dvadesetak godina automatski znači prisjećanje na povijesni trijumf Gorana Ivaniševića 2001.

Čovječe, već su proletjele 22 godine. A Splićanin Mario Tudor, tadašnji Ivaniševićev trener, imao je 23 u vrijeme tog kultnog Wimbledona. Iako godine nezaustavljivo jure, Tudor se svega tako vividno sjeća.

“Slike su i dalje žive u mojoj glavi. Sjećam se svega. Evo, tu je Goran i svaki dan se vidim s njim. Odemo na kavu pa se uvijek barem dvije minute vratimo na tu 2001. godinu…”, priča Tudor za Sport Klub.

Ulovili smo ga baš u Wimbledonu, u All England Clubu gdje prati Miloša Raonića. Zajedno rade zadnjih pet godina, no Kanađanin crnogorskog porijekla tek se nedavno vratio tenisu nakon gotovo dvogodišnje pauze zbog ozljede.

“Nikome neće biti lako s njim u prvom kolu“, kaže nam Tudor.

No, naravno da je Goranova 2001. bila glavni razlog što smo ga nazvali. Prisjećajući se tih dana, Tudor nekad pomisli kao da je sve to bio nekakav film.

“Ma, nisam tada ni bio svjestan ničega. Imao sam 23 godine. Tek sam naknadno shvatio što se sve izdogađalo i koliko je to bilo veliko. Prvenstveno sam mu bio prijatelj i sparing partner. Tada mu je očito više značilo to nego da je imao nekog iskusnijeg trenera uz sebe. Neki dan mi je Gilles Cervara, trener Daniila Medvedeva, poslao fotografiju Goranove trenerske lože iz 2001. i rekao da misli kako poznaje ovog momka, misleći na mene, haha.“

Kako je uopće Tudor upoznao Gorana i s njim se sprijateljio? Za odgovor moramo posegnuti daleko u prošlost.

“Mi se poznajemo od moje desete godine. Povezao nas je kondicijski trener Boško Čavka koji je radio s Goranom, ali i sa mnom dok sam bio mlađi. Bio sam u to vrijeme perspektivan, prvak Jugoslavije i kad god bi Goran bio u Splitu zvao bi me da odigramo meč. Tako je sve počelo.”

A onda se razbuktalo početkom 2001. godine. Goran se taman bio vratio iz Melbournea gdje je u kvalifikacijama ispao od malo poznatog Petra Luxe iz Češke.

“Goran mi je pričao da je igrao na nekom terenu kraj željeznice i da je dotaknuo dno. Pozvao me u Zagreb da dođem s njim trenirati par dana. Došao sam, a onda me poveo sa sobom na Challenger u Heilbronnu. Tamo je igrao finale, pa smo otišli i u Milano gdje je igrao četvrtfinale. Bilo nam je dobro skupa i nastavili smo.”

Kasnije će “Zec” reći kako se uoči Wimbledona osjećao dobro i da je imao osjećaj da može napraviti štetu, no malo mu je tko vjerovao nakon što je u Queen’su par tjedana ranije doživio debakl protiv Cristiana Carattija.

“Prije Wimbledona iskreno nisam dijelio njegovo mišljenje. Još prije toga u Hertogenboschu izdominirao ga je Hewitt. Međutim, protiv Jonssona je u prvom kolu Wimbledona odigrao dobar meč nakon dugo vremena, a onda je pobijedio i Carlosa Moyu koji me iznenadio kako je dobro odigrao. Tu sam vidio da se nešto dobro slaže, ali sam šutio. Da sam tada izjavio da Goran može daleko, nepotrebno bih na njega stavio pritisak, tako da nisam ništa govorio”, otkriva nam Tudor.

U današnjem teniskom svijetu igrača prati cijeli tim od nekoliko ljudi. Trener, fizioterapeut, kondicijski trener, one najbolje još i nutricionist i(li) sportski psiholog. O članovima obitelji ili prijateljima da ne govorimo. Zato je fascinantno da je u Goranovoj pratnji te 2001. u Wimbledonu bio samo – Tudor.

“Nismo imali ni masera, ni kondicijskog… Nikog! Danas kad to pričam Milošu ili bilo kome drugome, ne vjeruju. Samo sam ja bio tu s Goranom, od Queen’sa do Wimbledona. Bio je tu i njegov otac Srđan, ali on je bio u istom smještaju s novinarima, to mu je bila tradicija. Nismo ga ni viđali, mi smo radili svoje.“

Kao perspektivnog juniora, Tudora su u All England Clubu poznavali igrači njegove generacije, ali trenerski gledano bio je potpuni “rookie”.

“Kao junior sam bio 17. na svijetu i u svlačionici su mi se javljali igrači moje generacije tipa Grosjean, Haas, Kiefer… I tako se Goran zezao da se više igrača javlja meni, nego njemu, haha. Ali trenerski sam naravno bio anonimac.“

S obzirom na izostanak masera ili fizioterapeuta, terapije za Ivaniševićevo bolno rame bile su vrlo jednostavne – kljukanje tabletama.

“Uh, koliko li je samo tih tableta protiv bolova popio. Pogotovo nakon Moye jer je znao da mu je to bila zadnja šansa. Bile su to neke američke tablete koje su kasnije bile zabranjene jer navodno nisu bile dobre za srce.“

Sam Goranov put do titule bio je nevjerojatan. Što bivše, što buduće, svladao je četiri broja jedan! Moyu, Roddicka, Safina i Raftera.

Samo o finalu s Rafterom mogao bi se snimiti film. Pet setova, nogometna atmosfera, finale u ponedjeljak umjesto nedjelje i Goranov trijumf 9:7 u petom setu.

A zadnji gem? Ajoj. Kakva muka. On je bio mikroprikaz Goranove borbe sa samim sobom kroz cijelu karijeru. Tri meč-lopte, dvije dvostruke pogreške na njima. Na trećoj Rafter odigrava majstorski lob. Ali ne i na četvrtoj. Na njoj je Goran napokon ubacio servis, Australac je pogodio mrežu i Hrvatska je mogla početi slaviti.

“Goran je na terenu bio pozitivac, koliko god je to ljudima čudno čuti”, smatra Tudor.

“Nikad se nije ljutio na svoj boks, na svoje ljude, kao što to neki igrači danas rade. Od nas je samo tražio podršku, nikad neke savjete. Nikad nas nije pitao što raditi na terenu i to mi se kod njega jako sviđalo.“

Iako je cijela Lijepa naša, i šire, proživljava dramu i plašila se što će se dogoditi s Goranom ako i ovu priliku propusti, Tudor je bio siguran u pobjedu. On je svoj najteži trenutak proživio u polufinalu protiv Tima Henmana.

“Protiv Henmana ga je spasila kiša. Da je nije bilo, Henman bi to vjerojatno dobio. Međutim, kad je Goran i to prošao, bio sam uvjeren da neće izgubiti finale. Da je to izgubio, bila bi nepravda iako treba reći da ne bi bilo nezasluženo i da je Rafter bio pobjednik. Sve je bilo kao u transu, negdje je bilo zapisano da mora biti tako.“

Jedino što Tudor pamti iz Goranova dolaska u njegovu ložu na tribinama bila je buka.

“Bila je dernjava, ljubljenje, grljenje… Tata Srđan plakao je najviše, samo otac može osjetiti takvu emociju.”

Fizičkih uspomena s tog Wimbledona Mariju nije ostalo mnogo. Neke je podijelio, ali jednu sigurno neće.

“Imam samo zajedničku fotografiju Gorana i mene iz svlačionice s peharom. To čuvam uokvireno kod kuće. Imao sam majicu u kojoj je Goran igrao, doduše ne finale, kao i dva njegova reketa, ali sve sam podijelio. E, da. Čuvam i akreditaciju s tog turnira na kojoj piše da sam trener Gorana Ivaniševića.“

Prve večeri u Londonu slavilo se skromno. Ono pravo čekalo je u Splitu sljedećeg dana.

“Goranov menadžer organizirao je večeru u jednom restoranu. Nije bilo ništa spektakularno, samo za nas nekoliko. Rano ujutro Gorana su već čekale medijske obveze i nakon toga smo krenuli za Split.“

Tu se, mora se istaknuti, iskazala Slavica Ecclestone.

“Ona je godinama pratila Gorana u Wimbledonu i bili su u kontaktu. Čim je osvojio turnir, odmah je rekla da nam ustupa svoj avion za povratak u Split. Bila je to baš lijepa gesta.“

A u Splitu se spremao najveći doček ikad.

“Mi nismo imali pojma”, kaže Tudor.

“Nije to bilo vrijeme društvenih mreža pa nismo mogli ni znati. Rekli su nam da se nešto sprema, ali nismo imali pojma da će doći 100 tisuća ljudi. Iskreno, taj doček i par dana nakon toga proteklo mi je u nekom ludilu, bunilu, pa smo išli u Bol na Braču… Malo se toga i sjećam, haha. Par dana sigurno nisam spavao.“

Ma, kako bi rekla ona pjesma, ni’ko nije lud da spava…

Sve što je Tudor proživio s Goranom tog ljeta 2001. godine ostaje za vječnost, a pomoglo je i njegovoj karijeri i međunarodnoj prepoznatljivosti.

“Takvo što sportski nisam nikad doživio i teško da ću ikada doživjeti. To me i s Goranom veže za cijeli život. Hvala mu što mi je omogućio da s 23 godine budem u njegovoj loži i sve to doživim. I sad gdje god dođem s Milošem svima kaže da sam bio s Goranom kad je osvojio Wimbledon. To je jednostavno etiketa koja me stalno prati.“

S Goranom je Tudor nastavio raditi do kraja njegove karijere na Wimbledonu 2004. godine, no bilo je jasno da je splitski tenisač svoj životni san ostvario i da više nije imao ni fizičku ni psihičku motivaciju za nešto više.

“Nastavili smo raditi još par godina, ali imao je probleme s ramenom, pa operaciju… Probao se vratiti, ali to nije bilo to. Ispunio je sve što je tražio. Sanjao je Wimbledon i to je ostvario. Nije bilo frustracija kada je završio karijeru”, zaključio je Tudor.

Ništa, Mario. Hvala i čujemo se i opet sljedeće godine u ovo doba. I godinu iza, i godinu iza…

Jer sjećanje na Goranov Wimbledon nikad neće izblijedjeti.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.