Mili Poljičak, pobjednik juniorskog Wimbledona, apsolutno je jedan atipični i nekonvencijalni šampion.

U drugom tjednu netom završenog najvećeg svjetskog turnira, dan po dan se jedan splitski tinejdžer korak po korak uspinjao do vrha. I nakon Gorana Ivaniševića, koji je na kraju svoje posebne karijere postao počasnim članom All England Cluba, Mili Poljičak je prije seniorskog debija koji će se dogoditi za desetak dana u Umagu (dobio pozivnicu), postao prvi Hrvat koji je slavio u juniorskoj konkurenciji. Njegove prve izjave su bile dječački iskrene, nastup pomalo skroman i rezerviran kao da ne dolazi iz Splita.

Sićušni pehar pobjednika u All England clubu u rukama Milija Poljička izgledao je još manjim. A Miliju bi se tek u licu dalo razaznati da je još dijete, jer konstitucija bi mu svakako dodala još nekoliko godina. Nije tajna da Mili često svrati do lokalnog fast fooda, otac mu je također jake konstitucije, pa su mu mnogi predviđali tek solidnu judo ili hrvačku karijeru. Više izgleda kao neki klinac koji od jutra do mraka igra video igrice, koji ne izlazi iz svoje sobe po splitskom zvizdanu, te ispred sebe tamani napolitanke s mlijekom. Vidi se da u njegovom timu nema nadobudnog nutricionista, zagriženog kondicijskog trenera koji će svakodnevno na vagi provjeravati tjelesnu težinu, te mu na leđa stavljati šuškavac i tjerati ga – pravac Marijan. Mnogi su već osporavali njegovu budućnost upravo iz toga što nije idealan – size model za nekog tko ima 17 godina.

“Najviše mogu napredovati u fizičkom smislu. U teniskom sam 99 posto gotov igrač. Mislim da je fizička sprema najvažnija u profesionalnom tenisu. Na dobrom sam putu i mislim da ovo pokazuje da imam klasu i da sam perspektivan i dobar igrač”, rekao je po dolasku u Split Mili Poljičak.

Sjećam se svog djetinjstva i svojih vršnjaka koji su se bavili sportom. Treniralo se jedanput na dan, jelo se sve i svašta, a na primjeru Velimira Zajeca koji je ozbiljan nogomet počeo igrati sa 17 godina bilo je vidljivo da prije svega nadarenost i želja mogu rušiti sve predrasude. Danas je drukčije: od rane zore se važe svaki uneseni gram, trenira se dva, nekad i tri puta na dan, na leđima i muškarci nose grudnjake u kojima im se u svakom trenutku mjeri puls, ima trenera koji i svaki drugi dan vade krv iz prsta kako bi se mjerila laktoza, provjeravali trigliceridi ili što ti ja znam.

Pred obiteljskom kućom u Splitu Milija je dočekao transparent: ‘Mileni, tvoj je dodir svileni!’ Nema dvojbe da je dodir njegov reketa i žute loptice nadvladao sve druge parametre. Pokazao je u svom uzrastu da je igrač iz samog svjetskog vrta, uostalom u nedjelju poslijepodne, kada su Splićani ipak radije gledali svoje dite, nego glasali na izborima za gradonačelnika, on se popeo na sam juniorski vrh. I kako god se njegova sportska priča bude odvijala, te nedjelje kada je HDZ u Splitu nokautiran, wimbledonski naslov će biti upisan u anale.

Prijelaz u seniorsku konkurenciju, upućeniji će reći je nešto teži nego je to slučaj u drugim, posebno kolektivnim sportovima. Puno je sjajnih juniora u tenisu otpalo negdje po putu, jedan pak broj njih je uspio poput Marina Čilića, koji je osvojio juniorski Roland Garros. Borna Ćorić, koji je osvojio US Open, ponajprije zbog velikog broja ozljeda nije napravio rezultate koji su se od njega očekivali.

Teniski konziliji u redakciji me smatra za dežurnog hejtera ‘bijelog sporta’. Iako su većinom kolege dosta mlađi i ne sjećaju se 80-tih, ima nešto u meni čudno. Navijao sam kao klinac za Miroslava Mečira, Slovaka koji je nastupao za ČSSR, crnu mačku za favorite, koji mi je bio neograničeno simpatičan, te za susjeda Brunu Orešara, sve dok nije počeo igrati parove s prvim predsjednikom. Kasnije, uz oca koji je fanatično volio Gorana Ivaniševića sam nekako ostao vezan uz tenis.

Ali, zato od danas Mili Poljičak ima novog navijača, jer je sasvim običan, neopterećen i još zaigran klinac koji voli otići do pekare ili burger bara. A s reketom u ruci i te kako zna što radi.