Nažalost, iza medijskog ciruksa oko prvog tenisača svijeta posljednja dva dana valja se nešto puno, puno ozbiljnije.

“Piše se povijest” – stigla je poruka redakcijskog kolege u večernjim satima srijede, kada se u Melbourneu odvijala drama – hoće li Novak Đoković dobiti dozvolu za ulazak u Australiju, zemlju gdje se osjećao sjajno i mjesto na kojem je osvojio najviše Grand Slam turnira?

Svakodnevna opsesija koronavirusom koja nas ‘guši’, te srijede je dobila jednu sasvim drukčiju dimenziju. I ne samo nas sportskih novinara i sportske publike, već svjetske populacije globalno. Umiješali su se u to političari, liječnici, znanstvenici, sportaši, samo još je falila neka ‘baba vračara’. Novak Đoković, koji je i inače sklon malo drukčijem ponašanju od konvencionalnog, u svojoj ‘pohlepi’ za 21. Grand slam naslovom, kojim bi postao jedan i jedini, sve je poduzeo da se spusti “Down under”.

Dobio je signal da može, ali ispostavilo se da Australija ipak ne misli onako kako si je to u svojoj glavi posložio Novak Đoković. I u tom trenutku se pojavila politika, najveći moćnik u kompletnoj mizeriji oko Covida-19, a australska vlada je odlučila poslušati bilo svojih građana, koje je ionako poprilično kvalitetno maltretirala posljednje dvije godine. I rekla je Đokoviću – NE. I nije to ponašanje samo Australaca, tako se ponašaju i puno moćnije političke zemlje, pa i one koje su u globalnom svjetskom poretku potpuno nevažne.

Zasad su svi aktivizmi antivaksera ovog svijeta brzo ‘ugušeni’ na ulicama, nešto manje u prostoru društvenih mreža, ali kompletna dvogodišnja situacija nam šalje poruku – iza ovoga se valja nešto jako veliko, nešto jako bitno. Već odavno je ovaj svijet otišao u ruke jedne skupine, jedne strukture, koja jednostavno vodi igru. Svi mi igramo po njihovim pravilima, pa se često uhvatim u razmišljanju koliko smo mi svi skupa zapravo inertni. Teško nam je izaći iz svoje komfor zone, pa smo stoga zapravo svi skupa skloni – nečinjenju. Tu i tamo podignemo glas tek u trenutku u kojem neka represija stigne i do naše vlastite kože.

“Da sada napravimo anketu, većina ljudi je prihvatila cijepivo kako bi mogla ostati u svojoj komfor zoni. Želimo da jedemo, želimo da pijemo, želimo da putujemo, a to košta. Košta da primimo u svoje tijelo nešto što je u najmanju ruku budi sumnju. A to je cjepivo. Koje po riječima struke pomaže, ali ne brani do kraja. I otud naravno ljudi postavljaju pitanje svrhe cjepiva. A oni nam ponavljaju brojku od šest milijuna umrlih od COVIDA.

Jedan sam od onih koji su u životu razapeti u raljama kapitalizma i tancanja po njihovim pravilima i sanjarenju o slobodi. I više sam na sebe ljut što nisam izašao na barikade puno ranije, kada je sve počelo. Kada smo nemoćno gledali obespravljene ljude, izmobardirane sudbine, one koji tumaraju s vrećicma u rukama, oni koji nisu imali sreće, ili im je netko po cijenu vlasite sreće njihovu oduzeo.

Strah od budućnosti. To je jedino što ostaje nakon epidoze – Novak Đoković u Melbourneu!