Opet je Novak Đoković na Grand Sla turniru, prvi put od New Yorka prošle godine. U Parizu ga prati i Goran Ivanišević, koji je eto već tri godine dio Novakovog tima.

Razgovarao: Saša Ozmo.

Uz dvije-tri fotografije s navijačima, sedamo za stol ispred terena pet i počinjemo ekskluzivnu priču za Sport kLlub – o Novakovom obratu forme za samo mjesec dana, psihičkim tragovima australske sage, o tome kako Ivanišević reagira kada Đoković viče tijekom mečeva, o Nadalu, Alcarazu…

‘95% igrača ne bi se nikad vratilo nakon onoga u Australiji’

Jest da je Novak imao bolest prije Monte Carla, ali tu i u Beogradu je djelovao potpuno bez samopouzdanja, lopte kratke, a sada je ponovno na vrhuncu, obrat za četiri tjedna. Vi ste svjedok tog procesa, kako to izgleda?

Prije svega, treba naglasiti nešto čega ljudi nisu svesni – teško je pripremati se za nešto što uopće ne znaš hoćeš li moći igrati. Nekoliko tjedana prije turnira u Monte Carlu, on nije ni smio biti u Monte Carlu, po francuskim zakonima u vezi s koronom. Za što treniraš? Možeš-ne možeš… I onda su oni skinuli zabranu, i onda se razbolio.

Po mom mišljenju, nije ni trebalo ići u Monte Carlo, ali hajde dobro, imali smo nekakve pripreme, mada ne kakve smo htjeli. Energetski nije bio na nivou, ali opet je izgubio od momka koji je igrao finale (od Davidovicha Fokine).

Beograd mu je pomogao, iako nije to bila neka luda igra, mada je iz meča u meč bilo bolje. Dogodilo se u finalu (s Rubljovom) to što se dogodilo, potpuna blokada s energijom u trećem setu, jednostavno više nije mogao. Ali kažem, Beograd je pomogao jer se počeo bolje osjećati.

Nakon Monte Carla sam rekao da bi idealno bilo da do Pariza ima 10-13 mečeva, da bi to bio jack pot, jer za Pariz se sprema i to je ono što je prioritet. I točno je bilo tako, ukupno 11 mečeva jer se Murray povukao prije meča. Otišao je nekoliko dana u Crnu Goru – radio malo kondiciju i napunio baterije.

To su takvi igrači… On je genijalac kojem je malo potrebno da se vrati, a vjerujte mi, 95 posto ljudi se ne bi uspjelo nikad vratiti da im se desogodilo ono što se njemu dogodilo u Australiji. I onda mi očekujemo od njega: ‘E, moraš to za nekoliko tjedana’. Ne ide to baš tako, dosta je to njega psihički vratilo unazad.

Nedavno je i Novak otvoreno govorio o tome. Kako je to izgledalo izbliza, koliko ga je pogodilo?

Jako ga je pogodilo, to se i vidjelo na igrama. Njegov govor tijela na terenu… Nije to bio onaj Novak koji uđe odlučno u teren i znaš da je samo pitanje vremena koliko će trajati meč. U Monte Carlu to nije bio on. U Beogradu je već bio svoj u tom pogledu – iako nije igrao dobro, grizao je i borio se, mada mu je i Đere malo pomogao u prvom meču. Ali to je bio taj Novak, u njemu je opet bila glad.

Želio sam samo da nekako dobije te mečeve, da se vrati samopouzdanje, što se i dogodilo. Opustio se nekoliko dana u Crnoj Gori i već je u Madridu bila potpuno druga priča – trening, energija na terenu, komunikacija i prihvatanja sugestija. To se sve vidjelo i na mečevima – onaj meč s Alcarazom je bio fenomenalan, odlučile su dvije-tri lopte, lako je i Novak mogao dobiti.

I on je bio zadovoljan, a u Rimu smo samo dobili potvrdu onoga što se radilo u Madridu. Bio je sve bolji i bilo je važno da on u Pariz dođe kao prvi igrač svijeta u svojoj glavi. Kako smo planirali, tako se i ostvarilo. Moglo je biti i drugačije, ali uspjeli smo.

‘Dok Novak ne osjeti da je njemu perfektno…’

Gotovo tri godine ste dio tima, od Wimbledona 2019. godine. Sad kad poznajete Novaka, koja je vaša najveća uloga?

On je mene zvao iz nekog razloga, nije me zvao zato što pričamo isti jezik. Bilo mi je jako drago to što sam surađivao s Marjanom (Vajdom). Nikad se nismo dijelili na to prvi trener-drugi trener, samo smo se meijenjali tko je na kojem turniru. Sada sam ja ostao jedini.

Imamo isti mentalitet, i prolazio sam kroz slična iskustva kao Novak, pa mi je lakše razumijeti neke stvari. Kako vrijeme prolazi, sve bolje znam kako Novak razmišlja, pa se i ja postavljam u skladu s time. U početku nisam baš znao…

Jesam ja trenirao vrhunske igrače, Čilić je osvojio i Grand Slam titulu, ali Đoković je perfekcionista, genijalac koji želi svaki dan napredovati. Nekada nešto meni izgleda perfektno, a njemu ne. Ja tu nisam važan, on je važan, ali moramo pronaći neki balans, da ne ide previše. Kada je nešto savršeno, ne možeš ići naprijed, samo nazad.

U prošlosti ste mi rekli da zna biti žestoko, imate li neki primjer?

Puno puta se ne slažemo u nekim stvarima, to je normalno kod trenera i igrača, ali cilj nam je isti – da on bude svaki dan bolji i da bude sretan na terenu. Recimo, nekad se ne slažemo oko servisa, zašto ovo ili ono… Vjerujte, servis je najteži udarac u tenisu – ako razmišljaš o puno stvari tijekom servisa, to ne može funkcionirati.

Moraš se usredočiti na jednu, maksimalno dvij stvari, kako bi se spojile svih pet-šest koje su potrebne za servis. Koji put on hoće da to bude perfektno, a ne može biti. Ako je promašio za malo, pita se zašto, ali to se događa – i ja sam bio najbolji server na svijetu, pa sam imao loše dane.

Ali dobro, već sam naučio kod njega – on mora osjetiti da je njemu to perfektno. Ja sam za ove tri godine mnogo napredovao kao trener, on me je naučio mnogim stvarima. Prije svega, naučio sam se ekstremnom strpljenju. Mora trener biti strpljiv i uvijek biti pozitivan, a pogotovo je posljednjih četiri-pet mjeseci bilo izazovno, nije baš bilo bajno…

I pritisak koji on trpi, to je ekstremni pritisak u svakom smislu. Prvi si, uvijek te netko hoće svrgnuti ili ugroziti, a mi smo tu da ga zaštitimo, da mu pomognemo… Mislim, on je na terenu, tada mora sâm. Znam da koji put traži, ja ga razumijem i kad viče…

‘Neka viče, znam kako je, i ja sam bio igrač’

Baš sam vas to želio pitati, i Marjana sam svojevremeno pitao – kako reagirati kada Novak viče?

Prije svega, puno puta ga ne čujem što uopće hoće jer su stadioni veliki, publika glasna… E, to je sad pitanje kako reagirati – ne možeš kazati milijun stvari jer je to previše informacija, a i sudac gleda. Moraš reći jednu-dvije stvari da ga smiriš: nekada on misli da je servis kriv što je izgubio poen, a nešto drugo je možda bilo. Ne možemo pričati tijekom meča da se objašnjavamo. Onda se dogovorimo da se vraća na jednu-dvije stvari koje ima u glavi, i on se stabilizira.

Ne smeta meni kad on viče, znam kako je, bio sam igrač – to su velike emocije koje se moraju negdje izbaciti. Vidi, neka se izviče, neka se isprazni, samo neka pobijedi, to je suština. Malo dodatnog stresa, što da radimo, zato i postoje tablete za smirenje, ha-ha-ha.

Prije ste rezonirali tako da je – ako se mora igrati s Nadalom na Roland Garosu – bolje da to bude što prije. Ostajete li pri tome?

Vidim da se po našim i vašim portalima prenosi nešto što ja nisam izjavio. Dao sam intervju gdje lijpo sve piše… Taj intervju je bio u Rimu, tada nisam imao pojma o ždrijebu u Parizu. Morao je bio neki loš prijevod, govorio sam o ždrijebu za Australian Open i rekao sam da sam znao da će Nadal doći do finala kada su izbacili Novaka. To i piše.

To što ja smatram da je Nadal favorit na Roland Garrosu, to je uvijek tako. Čovek koji je osvojio turnir 13 puta mora da bude favorit. Ali i prošle godine je bio favorit, pa ga nije osvojio. Da se vratim na pitanje, smatram da je jako teško igrati s njim u finalu jer ga nikada nije izgubio, isto kao što je skoro nemoguće igrati finale s Novakom na Australian Openu.

Prošle godine sam rekao da je bolje što igraju u polufinalu, a sada su nažalost već u četvrtfinalu. Prvo moraju doći do četvrtfinala, a vjerujem da hoće, imat ćemo najveće četvrtfinale u povijesti Roland Garrosa. Tko će pobijediti, nemam staklenu kuglu, niti sam ikada rekao da će Nadal, ali to što se prenosilo po portalima… Kakav bih ja bio trener da sam rekao da će Nadal pobijediti Novaka i ući u finale, fascinantno mi je to stvarno.

Nadal je favorit, ali povijesno ne pobeđuju favoriti uvijek. Idemo meč po meč, polako – kada dođe, razmišljat ćemo o Nadalu. Znali smo da postoji mogućnost da sva trojica (Đoković, Nadal i Alcaraz) budu u gornjem delu ždrijeba, to se i dogodilo. Na žalost ili na radost, vidjet ćemo.

‘Alcaraz je fenomenalan, ali nije glavni favorit’

Kada ste već spomenuli Carlosa Alcaraza, čini se da takav talenat nije dugo viđen?

Da, od Novaka, Nadala i Federera. Mene impresionira zrelost s kojom on igra. Kada imaš 19 godina, dozvoljeno ti je da nešto loše napraviš na terenu ili neku glupost, ali on sve radi kako treba. Zna i doći naprijed, zna da umjesto prvog udari drugi servis kad treba, da promijeni ritam… Ma, nevjerojatno. Provukao se protiv Ramosa.

Svi njega stavljaju kao najvećeg favorita, ali ja se tu ipak ne bih složio. Ovo je Grand Slam, ovo je druga priča, još su ispred njega i Novak i Nadal. Nije isto osvojiti Madrid, Miami i Grand Slam. Ali fenomenalan je, to je budući broj jedan koji će sigurno osvajati Slamove, vidjet ćemo koliko i kada. Ipak, neka malo pričeka na Slam.

Za kraj, kako izgleda dnevna rutina vašeg tima na Slamu kada je dan meča i kada je dan odmora?

Evo sada (dan pauze) imamo lagani trening od jedan do pola tri. Igrao je prva dva meča s lijevorukima, pa sada vježbamo više return, da se malo navikne na desnu ruku, iako je to kod njega automatski – samo pritisne dugme. Malo u teretani, malo igramo ovu našu igru parćis, i dalje samo na tome. I kad je meč, obavezno odigramo jednu-dve partije.

Malo je više nervoze, ali dobro, to je Grand Slam, dva tjedna – svi moramo biti pozitivni kako bi on bio pozitivan i zadovoljan na terenu. Nema sad tu nečeg velikog – nema sada rada na udarcima, to je gotovo, sad je važna pozitiva, neke sitnice i da bude sretan na terenu. Kada je tako, postoji samo jedna (Nadal), možda sada dvije osobe s Alcarazom, koje ga mogu pobijediti.