Nadal je svijetu tenisa ponudio još jednu zanimljivu ideju. Temelji je na zabrinutosti zbog smjera u kojem ide Tour, a mi u nastavku teksta provjeravamo je li njegov strah opravdan...

Naime, Rafa smatra kako se današnji tenis počeo previše svoditi na čistu snagu i tjelesne predispozicije.

“Igrači su sve veći, a servisi sve brži. Ako u sljedećih nekoliko godina ne pronađemo dobro rješenje, plašim se da bi budućnost našeg sporta mogla biti svedena na puku snagu. A to bi moglo biti opasno”, objasnio je zabrinuti Nadal i između redaka sugerirao svoje rješenje:

“Nemam neku posebnu ideju, ali u jednom trenutku, mislim da bi smo trebali početi razmišljati o promjenama u pogledu servisa!”. 

Rafina zabrinutost u vezi povećanja visine u tenisu nije utemeljena na paranoji. Tenis je zaista doživio velike promjene, medijan visine u muškom top 100 povećan je za 2,5 cm između 1990. i 2016. godine, a razlika na WTA Touru još je izraženija i iznosi gotovo cijela 4 centimetra! 

Pazite, govorimo o srednjoj visini!

No, podaci sugeriraju da visoki tenisači i nisu baš toliko svemoćni kao što se Nadal plaši. U razdoblju od 1985. do 2016. samo su tri tenisača visoka 198 cm ili iznad (Krajiček, Del Potro i Čilić) osvojila Grand Slam naslov, što je samo 2,3% svih mogućih GS titula! Istovremeno, igrači te visine zauzimali su 7,7% populacije u top 100 pa bismo mogli zaključiti kako su u odnosu na taj razmjer visoki tenisači bili ispod očekivane uspješnosti!

Ti zaključci nikako nisu znanstveni, ali su sasvim dobar indikator da se već na prvu loptu može pod upitnik staviti Rafina zabrinutost i razmišljanje u smjeru izuzetno revolucionarnih zahvata u pravilima ovog sporta, što bi ukidanje drugog servisa svakako bilo!

Zašto su visoki tenisači zapravo postizali tako malo? Najprije objasnimo odakle proizlazi njihova najveća prednost u odnosu na igrače ‘normalne’ visine – servis. Zbog visine mogu slati loptice na suparničku polovicu pod oštrijim kutom, zbog čega loptica više prolazi iznad mreže i početni udarac im je sigurniji. Osim toga, zbog oštrog ulaznog kuta, loptica na drugoj strani odskače više, izvan zone udarca reternera!

No, tu staju sve prednosti divova na Touru. Naime, dokazano je da koliko god bili nezaustavljivi na servisu, toliko su sterilni na reternu. Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti kako im veći raspon ruku donosi prednost i u tom segmentu, realnost je drukčija: zbog višeg težišta, puno im je zahtjevnije kontrolirati svoje tijelo i pomicati ga na brz način.

Potvrdit će to i podaci koje je Tennisabstract prikupio za teniske mečeve visokih igrača od 2011. godine: 

VISINA —– BOD SER. — BOD RET. —- UK. BOD
igrači 198+cm —- 66,8% — 35,7% — 51,2%
186 do 197 cm — 64,5% — 37,8% — 51,1%
185 cm i niži —— 62,3% — 39,1% — 51,1%

Kao što vidite, visoki igrači u globalu ne ostvaruju gotovo pa nikakvu prednost na uzorku ukupno osvojenih poena.

No, Nadalova zabrinutost nije nužno loša stvar. Njegova proaktivnost i težnja boljem tenisu možda na kraju donese nešto dobro. Naime, on već nekoliko godina inzistira kako sadašnji sustav bodovanja – koji se temelji na rezultatima ostvarenim tijekom 52 tjedna – nije dobar i kako bi to razdoblje trebalo udvostručiti!

Tada bi igrači koji pretrpe ozbiljnije ozljede bili manje izloženi dramatičnim padovima na ljestvici, koji su u posljednje 2 sezone itekako zadesili gotovo sve igrače iz samog vrha tenisa, od Đokovića do Nadala. Najviše je ‘stradao’ Wawrinka, u jednom trenutku čak i izvan top 200!

Osim toga, fluktuacija u renkingu i ovisnost o dobrim rezultatima na samo jednom ili dva velika turnira također bi bila manja. Ostaje nam vidjeti hoće li Rafine zamisli u tom pravcu biti uslišane.

Dotad se može tješiti nekim boljim vremenima, kada se tenis igrao na drukčiji, romantičniji način, kako on kaže:

“Današnji tenis nije lijep kao kada je igrao Ilie Nastase. Volim tenis iz te ere jer su igrači više razmišljali, a igra se manje svodila na puko udaranje loptice”.