Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. srpnja. Do sljedećeg petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

“Idemo na trening Nizozemaca u Samobor” – pitao je otac, a mama je odgovorila – može, ako nas vodiš na kremšnite.

U polovnom Renaultu 4 otisnuli smo se sa Srednjaka do Samobora. Nizozemska, koja je bila aktualni prvak Europe došla je na pripreme prije Svjetskog prvenstva u Italiji. Vidjeti izbliza Van Bastena, Gullita i Rijkaarda svakako je bio doživljaj. Trening je bio zapravo predigra dvoboju Osimove Jugoslavije i Beenhakkerove Nizozemske. Dvoboj je odigran 3. lipnja u Maksimiru, 20 dana nakon nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde. Dan koji mnogi i označavaju kao simboličan raspad države. No, u FSJ se ni u snu nisu nadali što će dočekati Plave. U trenutku intoniranja himne “Hej Slaveni” cijeli stadion je fućkao, a igrači, među kojima je bilo i dosta Hrvata vrijeđani su svih devedeset minuta.  Nizozemcima ništa nije bilo jasno, čudili su se brojnoj podršci zagrebačke publike koja je navijala za Nizozemce. Sve se to odigravalo u predvečerje SP-a u Italiji gdje je Jugoslavija stigla do četvrtfinala i dvoboja protiv Argentine. Na kraju je Maradona otišao u polufinale, a Jugoslavija više nikad nije igrala na velikom natjecanju.

Nažalost, nismo se rastali kao uljuđeni Europljani – Česi i Slovaci, pa čak i mnogobrojne zemlje bivšeg SSSR-a. Uefa je tada reagirala i odlučila da na Euro 1992. godine ide Danska kao zamjenska reprezentacija. Iako je Ivica Osim odveo Plave na Euro, njegovom ostavkom u Beogradu u trenutku kada su granata počele padati na Sarajevo zapravo je ugašena reprezentacija koja je bila dva puta vice prvak Europe 1960. i 1968. te olimpijski pobjednik u Rimu 1960. Koja je u svojim redovima imala brojne nogometne velikane. Ali knjiga je zaklopljena, a sve ono što nakon toga u nogometnom smislu dolazi za Hrvatsku je upravo fantastično.

Euro se igrao u Švedskoj, nastupalo je osam reprezentacija, a favoriti su bili klasični: Nijemci, Nizozemci, Francuzi... Igrali su i Rusi, ali još uvijek ne pod svojom zastavom. Bio je to čudan turnir. U skupini 1 Danska je odigrala 0:0 protiv Engleza i izgubila protiv domaćina Šveđana, baš nitko im nije davao izglede da će ući u polufinale. Došao je dan obračuna protiv Francuske. Nema više Platinija i društva koje je dominiralo u 80tim, ali tu je Cantona, Papin, Amoroš, Martini, Olimpique iz Marseilla sastav u klupskom vrhu Europe. Ali, žilavi, uporni Danci, koji su nedvojbeno bili Dark horse ili momčad koja ima najmanje izglede slavili su 2:1 i otišli u polufinale.

Branitelj naslova, četiri godine stariji i iskusniji Nizozemci su bili favorit. Nitko nije vjerovao u zamjensku reprezentaciju, koja je već bila na godišnjem odmoru. Javili su im deset dana prije Eura da se okupe. Za taj posve neočekivani uspjeh, senzaciju, koju je ipak 2004. godine uspjela nadmašiti Grčka, dobra je stvar bila ta što su većinom igrači iz reprezentacije ponikli u Brondbyju. Mali klub iz predgrađa Kopenhagena je tako, a da to nije imao ni u peti stvorio momčad koja će ući u anale. Posebna priča tog turnira bio je Kim Vilfort koji je na dresu imao broj 18. Prije Eura je njegovoj kćerkici ustanovljeno je da boluje od leukemije. Bio je to šok, koji ga je dobro uzdrmao. On je taj turnir proveo na relacija utakmica u Švedskoj i odlazak kući, odnosno bolnicu u Dansku. Kćer se zvala Line, a Vilfort je igrao sjajno. Srušeni su i Nizozemci u drami izvođenja kaznenih udaraca i tu je opet zabio Vilfort.

Stigla je i ta nedjelja 26. lipnja 1992. Ullevi stadion u Goeteborgu, koji je bio poznatiji po čuvenom atletskom mitingu nego po nogometnu bio je domaćin finala. Nijemci, koji gotovo nikada ne gube, stigli su u Goeteborg samo da pokupe pehar. Ali tako nije mislio Richard Møller Nielsen. Pripremio je svoje Vikinge na bespoštednu bitku. Jensen je zabio u 18., nesretni Vilfort, koji je ipak izgubio kćer u 78. minuti. I tako je zamjenski sastav ispisao povijesni trenutak.

U sljedećem nastavku obrađujemo 1996. godinu, a naslov je “Sudac nema pišu”