Stožice su možda i ključna stanica trenerske karijere Roberta Prosinečkog.

Hodajući od Kvatrića prema maksimirskom sjeveru dva tri sata uoči dvoboja protiv ljubljanske Olimpije lakonski bi Dinamovi navijači upisali dva boda (tri se nisu tada dodjeljivala za pobjedu). Pa k vrapcu mi imamo Cicu, Ceru, Mlinku, Zeku, Štefa, a oni – Bojana Križaja doviknuo bi netko iz gužve. Kladio bih se u tom trenutku da u toj tinejdžerskoj hordi nitko nema pojma tko su Vili i Peter Ameršek.

I tako smo se prema toj Olimpiji ponašali kao prema ‘skupini smučarja’ sve dok nam 6. svibnja 1990. godine, samo tjedan dana prije glasovitog 13. svibnja i nikad odigrane utakmice protiv Crvene zvezde nisu očitali lekciju. Najprije su nas ljubljanski miličniki maltretirali, onda Židan i Novak pokazali da Kužeova generacija nema šampionski duh. Nažalost, da je imala, a trebala je u svom dresu imati Roberta Prosinečkog, možda bi ta priča imala neki svoj drukčiji epilog.

Slovenija je slobodu ostvarila za tri dana, ali u sljedeća tri desetljeća od Zmajeva, Bežigrada i jednog stalnog YU ligaša ostalo je samo – ime. Ne veliko, ali ime. Svakako ne klub karizme kakvu je za sobom nosio Robert Prosinečki, ispisujući pamtljivu nogometnu, pa potom i trenersku karijeru. Olimpija je u tom periodu bankrotirala, klubu je proglašen stečaj, napustio se trošni stari stadion za Bežigradom, jednim ljubljaskim kvartom bliže centru. Olimpija je svoj novi dom pronašla u Stožicama, na jednom prelijepom, malom, skockanom stadionu. Na kojem je i prije korone bilo više praznih, a ne punih stolica.

Klub u kojem se godinama mijenanju vlasnici, slabo proizvode igrače, već uglavnom dovode polutalenti iz susjednih zemalja, nekoć prostora od Vardara pa do Triglava. Igor Bišćan je osvojio duplu krunu i to su posljednji Olimpijini trofeji. I odmah se u Europi ispalo. Čini mi se kao klub koji je utopistički pokušao uloviti Maribor, koji je jedini u Sloveniji uspio napraviti iskorak u klub za koji je netko čuo. Koliko god Zlatko Zahović bio ekscentrik, čovjek zavrnutog karaktera, on je uspio stvoriti – klub! Koji osvaja naslove, ali i često igra Ligu prvaka. A koliko je to zapravo teško, pokazala je nova uprava koja je u dvije godine uspjela sve to brzopotrzno spiskati.

Olimpija je danas skupina igrača dovedenih sa svih strana, bez karizmatičnog vođe ili nogometnog autoriteta. To je klub limitiranog proračuna, no novi predsjednik, njemački građevinski poduzetnik Adam Delius, koji je za pet milijuna eura kupio klub od bivšeg vlasnika, već pomalo neuračunljivog Milana Mandarića, želi na važne pozicije u klubu postaviti sposobne ljude ili karizmatike poput Prosinečkog.

Rober Prosinečki 16 godina radi u nogometu kao asistent, a kasnije i prvi trener. Osvojio je jedan trofej, Kup Srbije sa Crvenom zvezdom 2012. godine nadjačavši Borac iz Čačka. Bio je Bilićev pomoćnik, izbornik Azerbajdžana i BiH, trener Crvene zvezde, Kayserija dva puta, Denizlispora vrlo kratko. Da ne lažemo, nije to niti izbliza na tragu njegovh dosega i uspjeha dok je na nogama umjesto cipela nosio kopačke.

U Beogradu ga je dočekala Partizanova dominacija na terenu i Terazijama, u Kayseriju momačd koja nije gornji dio Superlige, Denizli nije imao momčad, a on je vrlo brzo pokazao na startu da nema prostora za napredak. Najveći kiks po meni je BiH reprezentacija, dobra momčad koji nisu uspio odvesti na veliko natjecanje. A Azerbajdžan, ruku na srce, to je bio parking i po meni pogreška. Nakon Crvene Zvezde i Kayserija, nikako egzotična destinacija nije smjela biti opcija. Koliko god ta plaća bila pristojna. Jer, uvjeren sam da Prosinečki trenerski ima dovoljno znanja da napravi karijeru dostojniju od dosad ispisane.

Prosinečki je jedna poštena osoba, koja nikada nije bila dio nekog klana. A vrlo dobro zna, kada nisi dio menadžerkog klana koji vrti svoje trenere, tada još tu i tamo negdje može proći ime. Na primjer u Ljubljani. Kao nogometašu mu nije trebao menadžer, jer on je bio virtuoz, on je bio jedan od onih iznad igre. Zgodno je Jergović jedno napisao: Prosinečki je najveći igrač kojeg sam gledao, nakon Blaža Sliškovića. I pritom nije daleko od istine. No, bez menadžera u trenerskom poslu je teško. I bez jednog velikog rezultata. Što god da napravi i Ljubljani ne može biti toliko veliko, ali može biti put prema rehabilitaciji jedne karijere. Zato je sadašnjim odlaskom stavio dosta toga na kocku. Bio je nogometni čarobnjak, može li postati čarobni trener?