Unitedova sezona je doživjela totalni promašaj. Momčad koja je na ljeto potrošila gotovo 150 milijuna eura na pojačanja morala je u ovom dijelu sezone biti u igri barem za još jedan trofej, bez obzira koliko je jaka konkurencija. No, Unitedu je sve propalo na polovici trećeg mjeseca i sad ih čeka bolna završnica sezone.

U prvenstvu je zaostatak nenadoknadiv, u Liga kupu još u rujnu izbacio ih je West Ham, u FA Kupu presudna je bila četvrta runda, u kojoj su pokleknuli protiv drugoligaša Middlesbrougha. Sinoć je u vodu pala i Liga prvaka, barem po pitanju nekog istaknutijeg uspjeha.

Ronaldo će u cijelom tom kaosu ovu sezonu ipak pamtiti po trenutku u kojem je postao najbolji strijelac u povijesti prema svim zabilježenim podacima, no nema sumnje kako i on osjeća ogromnu gorčinu. Jer pogodak možeš proslaviti i osjetiti osobno zadovoljstvo, ali nakon momčadskog neuspjeha u svlačionici te ipak očekuje velika doza kolektivnog nezadovoljstva na koju je teško ostati ravnodušan.

Dosta dugo se govorilo da je problem u treneru – Ole Gunnar Solskjaer od početka svog mandata na klupi Vragova bio je pod povećalom javnosti. Zamjerao mu se manjak iskustva, nedostatak karizme, fizički izgled, neverbalna komunikacija… Ma uzmite što hoćete, na Norvežaninu ništa nije valjalo… Naslijedio ga je pedantni Nijemac Ralf Rangnick, koji je, uzevši u obzir sve navedene kriterije, potpuna suprotnost u odnosu na Olea. Nije upalilo.

Već dugi niz godina Teatar snova, mitski Old Trafford, koji bi za United trebao predstavljati neosvojivu tvrđavu, ima čvrstinu obične kule od karata. Malo veći pritisak, malo veći ulog i sve se raspada. Ono što je United izgubio, a taj period, dobro znamo, traje već desetak godina – je kult! Kult momčadi – taj neprikosnoveni gard, taj osjećaj odgovornosti prema dresu i prema navijačima, bolno zamjeranje samom sebi što nisi pobijedio, što nisi dao sve od sebe.

Igrači poput Rashforda, Sancha, Maguirea, pitajte uostalom navijače Uniteda, jednostavno ne zrače energijom koja odaje da će ginuti i krvariti za klub. U doba Alexa Fergusona takav igrač je na terenu morao postojati, igrač koji će istrpjeti kritiku, plesnuti iza uha klince koji su se na terenu ponašali nonšalantno, ako treba i tužiti treneru iza leđa za nepodopštine suigrača. U njegovo doba bilo ih je i više, no ukoliko ih ne bi bilo, budite sigurni da bi Sir Alex u skupini nediscipliniranih klinaca pronašao jednog kojeg će oblikovati prema svojim kriterijima, kojeg će pretvoriti u svoju produženu ruku, kakva je svojevremeno bio Rooney, ili Giggs, ili Scholes, ili Van der Sar... Nećemo nabrajati cijelu momčad sa zalaska 2000-ih, ali dojma sam da bismo mogli.

Ovom Unitedu prije svega nedostaje jedan Alex Ferguson, a zatim i sve ostalo što bi takav trener donio. A zatim – i jedan dugogodišnji period da se novi način odnosa prema crvenom dresu ukorijeni na Old Traffordu. Unitedu preostaje boriti se za Europu, neće ni to biti laka misija, West Ham i Tottenham opasno pušu za vratom, Arsenal i Chelsea su ispred njih u nezaustavljivoj seriji. Europa će se vrlo vjerojatno izboriti, no zašto bismo, uz ovako moćne Liverpool i City, trebali vjerovati da će iduće sezone, čak i uz nova pojačanja, priča biti imalo drukčija?

Jer budimo iskreni, ovom Unitedu ni novi Varane, Ronaldo, ma ni Mbappe ni Haaland ne bi zajamčili nove uspjehe. Samo neki novi Alex Ferguson, ali, ima li još takvih na svijetu?