Hajduk je slavio u Maksimiru! Autoritetom Marka Livaje i mirnoćom litavskog stratega. I što je najbitnije - poslao je poruku

Pišu mu pjesme, crtaju murale, klanjanju do poda. Jedan buntovni mulac je odrastao, te poveo Hajduk u otvorenu borbu za naslov prvaka Hrvatske! Da, Hajduk je legitimni kandidat, a Marko Livaja je vođa jednog novog Hajduka. Pet pobjeda zaredom, ali važnije od svega toga je kako je to Majstor s mora izgledao u Maksimiru te hladne noći u prosincu. Stavili su Hajdukovi igrači u Torcidinu čizmicu najdraži mogući dar za Svetog Nikolu.

Litavski strateg, Valdas Dambrauskas, u petak je održao malu lekciju ‘splitskoj euforiji’.

“Mi smo četvrti, nismo ništa osvojili, a vi ludujete. Mi smo na početku puta i samo o nama ovisi kako će to ići dalje. Moramo biti hrabri, ali kroz trening moramo učiti i napredovati. Ako igraš loše nećeš dobiti dovoljan broj utakmica. Ako igraš dobro onda ćeš od deset pobijediti u osam, devet utakmica…”

E, sad, tko će zabraniti euforiju. I sam Ivica Šurjak, jedan od najvećih nogometaša u povijesti splitskog kluba je rekao da je teško obuzdati taj temperament, teško objasniti ljubav koju će navijači, ali i bivši igrači koji su u bijelom dresu ostavili kosti posvetiti Hajduku. Bio sam kao novinar više puta ‘doli’, dugo sjedio u prostorijama Torcide, ali nisam iz Splita, nisam južnjačke krvi da bih to mogao shvatiti. Ali, privrženost klubu, te razmišljanje da se do tog cilja treba doći na pošten način uvijek ću potpisati i respektirati.

U igri Hajduka se vidjela disciplina, odgovornost, kreativnost i hrabrost. I bilo je tu i nesigurnosti i propadanja i pred kraj malo panike. Ali sve od prve do posljednje minute vidjela se ideja litavskog trenera. Držao je loptu, igrao, bila je to ‘bevanda’ opreza i odlučnosti. I poteza koji imaju samo plemeniti igrači, nogometaši kakav je Marko Livaja. I što je možda za Hajduk i njegove navijače najvažnije – poslali su poruku.

Više od desetljeća sve se u hrvatskom nogometu pitalo Zdravka Mamića. Na travnjaku, ali i oko njega. Bio je stah i trepet za sve, premda su oni koji su to željeli vidjeti, a bilo ih je jako malo, pisali da ničija ne gori do jutra. Važnije možda od svega bila je fizička prisutnost njega osobno, kasnije i njegovog mlađeg brata, koji razmišlja na isti način. Samo se pristojnije ponaša. Mamića nema tu, telefonom vode klub, ali nije to isto. To je eto pokazao Zoranov odlazak.

Što se Dinamu dogodilo od tog trenutka. Prodali su nogometaše koji su važni, dakle svoju su primarnu djelatnost odradili, zaradili novac. A novi igrači, a prije svega nezreli trener doveli su Dinamo do pozicije da trenutno nema najbolju igru. Premda, ima i dalje širok kadar. Bila je to nedjelja, 5. prosinca 2021. godine u kojoj su valjda svi shvatili da ih čeka teška bitka za naslov prvaka. Pomogao je i Željko Kopić, koji nije imao petlju.

Hajduk, ali i Rijeka i Osijek došli su na taj nivo da mogu protiv Dinama igrati bez straha. I to je dobro za hrvatski nogomet, ali više nije komfor zona za GNK Dinamo. I svi neutralni promatrači mogu uživati u novoj eri HNL-a.

I stoga, nema dvojbe da su ljudi iz Maksimira okrenuli broj telefone i postavili pitanje – Gazda, kaj bumo sad?