"Hrabrost i elegancija - takvu kombinaciju rijetko tko posjeduje. Jedino mjesto na kojem ćete to vidjeti je korida". Nije bila daleko od istine legendarna američko-njemačka glumica Marlene Dietrich kad je navedene kvalitete pripisala toreadorima i bikovima u njihovom smrtnom plesu pred tisućama ljudi u areni smještenoj usred prekrasne Pamplone. Piše: Antonio Baković

Pogriješila je velika Marlene, no nije joj za zamjeriti. Ipak se ona rodila točno 100 godina prije nego je jedan, tada mladić, Rafael Nadal profesionalno zaigrao na Touru. Da je njega vidjela pronašla bi iste te kvalitete u njegovoj igri, borbi, pobjedama i porazima.

Ha, na kraju kad bolje razmislim, Rafu oduvijek zovu Bik s Mallorce vjerojatno zbog toga što je Španjolac pa to dolazi prirodno, a sigurno i zbog stila tenisa s kojim se probio u svjetski vrh. No, odavno je on prestao biti samo razjareni bik koji trči, ore, kopa i rudari za svaki poen. Kroz godine i nakon više od 1200 odigranih mečeva Bik je ostario pa više ne trči kao nekad, više ne udara snažno kao nekad… Sada se u njegovim pokretima vidi toreador s crvenim plaštom – miran, rutiniran i baš kao u koridi – nemilosrdan baš kad je potrebno. Kad toreador postaje ubojica. Matador.

Tenis sam zavolio i ozbiljnije počeo doživljavati u ranim tinejdžerskim godinama. Preciznije 2001. godine. Još preciznije 9. srpnja. Jasno je da svi znate što se tada dogodilo i gdje ste se tada nalazili jer – Goranov Wimbledon. Masovna histerija oko njega i toga što je napravio nije mogla zaobići nikoga pa nije ni mene. Samo, goranomanija je s vremenom nestala, euforija je prestala, a ja sam naučio što je tenis pa sam ga i malo pomalo sve ozbiljnije pratio. Još uvijek ne posve ozbiljno, ali dovoljno da shvatim odnose snaga. Međutim u godinama koje su uslijedile nastao je jedan pomalo zrakoprazni prostor bez velikih šampiona i bez velikih rivalstava. Sve dok se nije pojavio Roger Federer.

Bio mi je Čarobnjak iz Basela zanimljiv sve dok njegova dominacija nije postala takva da je bilo izuzetno neuzbudljivo gledati kako s lakoćom razbija nedorasle suparnike. Omiljen, uglađen, predivnog stila tenisa ili jednom riječju savršen. Nedostajao mi je antiheroj. Pojavio se u liku dugokosog Španjolca nabildanih bicepsa i modnog izričaja sličnom mome.

Sjećate se onih majica bez rukava i “trofrtaljki”… Uz to bio je dobar, prokleto dobar. Razbijač, defanzivac, sila prirode koja je snagom i voljnim momentom nadoknađivala manjkavosti u svojoj igri, a bilo ih je jako puno. Bez servisa, bez bekenda koji bi bio napadačko oružje, bez mogućnosti da puno miksa igru… Uz sve mane tip je pobjeđivao. I to Federera. Automatski mi je postao favorit no nikad nisam mislio da će na kraju karijere uopće moći stati u istu rečenicu s Federerom. Naravno, sada je jasno koliko sam bio u krivu.

“Tijekom karijere ponekad sam imao MALO nesreće s ozljedama”, rekao je Nadal netom nakon pobjede u polufinalu Australian Opena protiv Matea Berrettinija.

Malo… Oprosti, Rafa, dozvolit ću si da te ispravim jer imao si sve samo ne malo nesreće s ozljedama. Stopalo, ligamenti koljena, rame, kuk… Oporavci, rehabilitacije i propušteni turniri. Mjeseci bez tenisa i brojne propuštene prilike da već odavno u svoju korist riješi to nezbježno, ali za njegovu karijeru ne i presudno pitanje, oko toga tko će osvojiti najviše grand slam naslova. Svakim povratkom na teren nakon 3-4 mjeseca izbivanja Rafa je pobjednik. Doista malo tko u njegovoj situaciji ne bi već odavno okačio reket o klin, sjeo na svoju jahtu i plovio oko Mallorce. Novca ima, legenda je odavno, svakako je jedan od tri najveća tenisača ikad i uz to je nacionalna sportska ikona u državi koja luduje za sportom. Ali, Rafa nije bilo tko. Rafa je Bik. I toreador.

Znate kako to ide – naočit gospodin u kićenom odijelu kojim dominira plašt kao na nekom superjunaku, izlazi u arenu praćen zvukovima španjolske gitare i povicima mase s tribina. Na prašnjavom borilištu čeka ga bik spuštene glave, našiljenih rogova dok papcima izvodi onaj karakteristični pokret ukopavanja prije nego jurne na crveni plašt. A zatim kreće taj ples – prapovijesni i brutalan, ukorijenjen u samu srž španjolske kulture i mitologije pa i u ljude. U 99.9 posto slučajeva taj ples i flamenco koji ga prati na gitari ima tužnu notu za nesretnu zvijer jer ona će biti ubijena. Matador će mu zadati nekoliko uboda mačem sve dok ga konačno ne pogodi u srce. Bik, koliko god bio snažan na kraju mora popustiti. Sve je uzalud. Osim za onih 0,1 posto. Naime, postoji kratak popis bikova koji su kroz povijest svojom hrabrošću i izdržljivošću zadivili matadora i publiku toliko da mu tada glavni matador pokaže narančasti šal. To znači da mu daje život kojeg će do kraja provesti na nekoj farmi u vječnoj slavi.

Zvijer takve sorte je Nadal. Izudaran, jedva pokrpan, sada već i s jasno vidljivim borama na licu, sve manje kose i 35 godina na leđima odavno ne podsjeća na onog Rafu koji se prije 20 godina pojavio na Touru. Ni njegov tenis više nije isti, zapravo sve je raznovrsniji usudio bih se reći i ljepši. Mislim, čovjek koji bi prije 15 godina najradije protivniku dao da servira tijekom cijelog meča sada ima servis kao snagu svoje igre. Pa onda kad mu ne ide u razmjenama od 15 plus udaraca, izvuče savršeni servis volej. Zaista se promijenio i dodao malo toreadorske elegancije svojoj auri neumoljivog bika. Zvijer naravno nije nikamo otišla. Još uvijek je tu kad treba povući i zastrašiti protivnika s druge strane mreže. I vjerujte da će u tome svaki put uspjeti.

Namjerno sam sve ovo napisao baš sad, nakon polufinala i dok se još ne zna ni tko će mu biti protivnik u finalu jer njegova ostavština neće biti definirana osvajanjem ili neosvajanjem 21., ¸22. ili 23. velikog naslova. Da je bilo nešto više sreće i manje ozljeda sada bi ih imao vjerojatno i više od 25. Njegova ostavština ovom prekrasnom sportu je mnogo dublja jer kroz karijeru je pokazao naslomljivu volju i prag tolerancije na bol nepojmljiv običnom čovjeku. Pokazao je eleganciju i hrabrost. Pokazao je da u njemu još uvijek gori dovoljno vatre za najveće dosege. Jednostavno pokazao je veličinu.

Zaplesat će u nedjelju i po šesti put u finalu Australian Opena. Lako je moguće da neće biti favorit, ali će pognuti glavu, spustiti rogove i opet skupo prodati svoju kožu. Ili će isukati mač i uzeti crveni plašt. Što god napravio pronaći će način kako dati sve od sebe. Jer tako to rade legende. Tako to rade – najveći.

Vamos.