Bio je ovo jedan čudan El Clasico - bez dekora, bez autentičnog navijanja i igran na skromnom Alfredo di Stefano stadionu. Srećom, nogomet koji su pružili Real i Barcelona brzo nas je natjerao da zaboravimo na sve te okolnosti. #SponzorPrijenosa #DerbyBananas DerbyBananas

El Clasico je sinonim za nogometni spektakl. Često smo slušali razne stručnjake i ljubitelje nogometa kako u izboru bilo kojih klubova, uzevši u obzir sve lige svjetskog, ili ako ćemo biti realniji, europskog nogometa – nije moguće spojiti dva jača takmaca na suprotnim stranama. Iz tog razloga posebno smo razočarani kad derbi Madrida i Barcelone razočara. Ponekad se volimo i tješiti kako je utakmica zbog samog renomea bila bolja nego što je to ustvari slučaj.

Ovog puta to apsolutno nitko ne mora činiti. Bio je ovo još jedan prije svega čudan El Clasico. Bez dekora, bez autentičnog navijanja, na kraju krajeva, igran je i na pomoćnom, skromnom terenu Alfredo di Stefano, što je također uvećalo taj osjećaj neprirodnosti. No, ono što su nam Real i Barcelona pružili od prve pa doslovce do posljednje minute i grede gostiju koja je mogla donijeti podjelu bodova, bilo je uistinu fantastično.

Susret od ukupno 96 minuta po svom je završetku ostavio sladak okus u ustima, a nakon posljednjeg sučevog zvižduka dojam je bio kao da smo gledali pola sata nogometa, što je najbolji pokazatelj kvalitete koja je bila prisutna na travnjaku. Dojma sam da ovakav derbi Reala i Barcelone nismo gledali od 2014. godine, kada je Barcelona uz hat-trick Messija slavila s visokih i efikasnih 4:3. Bilo je i efikasnijih i sadržajnijih, ali susreta s ovakvim tempom i ovako direktnim pristupom ne. Čekali smo ga sedam godina! Uostalom, da je koja od Realovih lopti umjesto na vratnici završila u mreži, da je Barca u nekim svojim prilikama bila sigurnija i preciznija, lako bismo sustigli ili potpuno dostigli toliki broj pogodaka.

Real je, kao i toliko puta dosad, odnio puni plijen u još jednoj od ključnih utakmica sezone. Ovog puta, nasuprot brojnih drugih susreta ove sezone, i dojam je bio na top razini. Zinedine Zidane možda i nije vrhunski trener, ali Realova momčad je toliko dugo skupa da je osjećaj kako žmirečki mogu pronaći jedan drugoga na terenu. Svi oni elementi, čiji im se manjak u dvobojima protiv manje renomiranih protivnika zamjera – motivacija, žar, voljni moment – ovdje su bili prisutni. Jer one najvažnije utakmice sezone, derbiji u Primeri, susreti u nokaut fazi Lige prvaka, to su dvoboji koji maksimalno motiviraju sve starješine u svlačionici Florentina Pereza, utakmice koje donose taj adrenalin koji Modriću i društvu, ruku na srce, često nedostaje u susretima protiv Cadiza, Valladolida, Levantea i ostalih suparnika, bez obzira na činjenicu kako te momčadi protiv Reala imaju strogo defanzivni pristup.

Kad sam već spomenuo Modrića, teško je prenaglasiti utjecaj našeg kapetana na Realovu momčadi. U tri ili četiri navrata se istaknuo nestvarnim proigravanjima, ali i onaj ostatak njegove predstave, svi oni ‘tihi’ i naočigled jednostavni potezi i rješenja bili su izvedeni na savršen način – Modrić je diktirao tempo, vukao naprijed, smirivao igru kad je trebalo, pružio je uostalom Viniciusu i šansu da sredinom drugog dijela riješi utakmicu i zabije za 3:0. ‘Top class performance’ – rekli bi Britanci, i doista je bilo tako! Zidane se početkom sezone nadao da bi ga mogao dozirati, no brzo je shvatio kako bez Modrića nema ni Reala, barem ne u ovakvom izdanju.

Ostatak Reala na sjajnoj razini, izostanak prvih ‘pickova’ na pozicijama stopera osjetio se tek u posljednjoj trećini utakmice – Nacho i sve sigurniji Militao odradili su fantastičan posao i dali mnogo razloga za pljesak ozlijeđenima Ramosu i Carvajalu, kojeg je, usput rečeno, na desnom beku ‘pokrpao’ također odlični Lucas Vasquez.

Dojam je da su ustvari svi uvjetno rečeno sekundarni igrači Reala – a tu ćemo ubrojiti Nacha, Militaa, Vasqueza, Valverdea – odradili bolji posao nego Barcine vedete koje imaju istu ulogu. Pedri, Araujo, Dest, Mingueza – jednostavno nisu bili na toj razini na kojoj su bili navedeni igrači s ‘flaster’ ulogom u Realu. I to je njihova najveća snaga. I to je najveća Zidaneova snaga. Održavanje dobre atmosfere u momčadi, taj naboj koji u ključnim trenucima sezone osjete i igrači na koje se ne računa kao na neke druge.

Prvenstvo se maksimalno zakompliciralo – Real se izjednačio s Atleticom, koji će protiv Betisa biti na teškom ispitu. Barcelona do kraja u prvenstvu ima nešto teži raspored od Madriđana, ali je lišena napora nastupanja u Ligi prvaka. U svakom slučaju, završnica španjolske La Lige bit će prava poslastica za svakog istinskog ljubitelja nogometa.