Srijeda, proljetni miris nad Cvjetnim trgom, ljudi hodaju sim tam, ručam na početku Preradovićeve kod Ricarda iz Coubisma naslonjen na barsku stolicu, u jednoj ruci držeći nekakvu lepinju po venecuelanski, u drugoj ruci lovim 'coffe to go'. Rame je stalak za mobitel, s druge strane uvijek gorljivi i sugovornik.

“Znaš, maknimo sve na stranu, Dinamo je bolji nego u Bjeličino doba. Znam, ‘mastermind’ i trener ti nisu po šmeku (a kome jesu, osim sitnoj skupni ljudi koja od toga ima interes), ali Dinamo je ove sezone promarširao Europskom ligom i izgleda kao ozbiljna momčad.”

Zamislim se nad tim efektnim svršetkom kolege, pa mi proleti u tren i taj višedesetljetni suživot s Dinamom.

Četiri desetljeća smo nešto čekali. Prvo, do kada će živjet drug Tito, pa redom kada će završiti stabilizacija, kada će stići demokracija, hoće li netko odgovarati za privatizaciju, te kada će Dinamo prezimiti u Europi. Vodili smo duge noćne razgovore o svim tim nogometnim Dinamovom promašajima i posrtajima. Danima bi bili nervozni prije svih tih utakmica godine, generacije i slično. I već u ovo pred proljetno doba, sve do 2019. godine to bi bio lanjski snijeg, a sad je to pak pitanje – Nenad Bjelica ili Zoran Mamić.

U četvrtak u Maksimir dolazi Krasnodar, u nekim europski okvirima malo poznati ruski klub, koji je igrao jesenas Ligu prvaka, a danas s dva gola razlike mora pobijediti Dinamo. I svatko tko je gledao prvu utakmicu mirnim tonom mi je govorio – baš me zanima tko će u petak 26. veljače Dinamu biti sa suprotne strane u ždrijebu.

Prošišao sam pet desetljeća, vidio toliko Dinamovih ‘sigurnih prolaza’ da ipak neću napisati da je gotovo. No, rezultati u Europskoj ligi 2020./21. izgledaju za neka stara vremena kao – bingo. Mamiću treba jedan korak da dostigne Bjelicu, da ponovi osminu finala. I to će sve otići u Dinamove almanahe.

Jedinu i istinsku sreću rekao bih Dinamov navijač doživio je 1982. godine. Sve se stopilo u jedno. Dobra momčad s purgerskim štihom, karizmatični vođa s bijelim šalom, i glad nakon 24 godine posta. Bilo je nakon toga i velikih igrača, velikih pobjeda, trofeja, ali sreće svih čimbenika u kolopetu uspjeha nikako. Blažević kao funkcioner, Mamići, Canjuge, Tuđmani, sudačka mafija, sve bitange koje su se u Maksimirsku 128. došle okoristiti i vječni bunt navijača, publike, puka.

I onda, zar to nije sto puta spomenuto prokletstvo. Dinamo je dobar u Europi, a može ga se vidjeti samo ‘online’, bez koktela emocija na stadionu i oko njega, nego i tu emociju sreće možete dobiti samo ‘to go’.

Posljednji Dinamov šal sam poslao u nebo, a ‘nekim novim klincima’, koji se tek zaljubljuju u tog nesretnika, želim da barem jednom budu sretni. Kao mi te 82′.