Dinamo je bez Ivanušeca i Ademija ipak puno slabiji, ali niti tako oštećene Zagrepčane Hajduk nije ni napao, ni stisnuo.

Jedno razbijeno staklo za najstrožu osudu, navijačka netrpeljivost koja nažalost prelazi granicu, jedna bezuvjetna ljubav, te jedan stalni pokret otopra. To je jedino što mi pada na pamet nakon derbija Hajduka i Dinama ili Dinama i Hajduka da budemo politički korektni.

Nakon što je Dario Bel punhuo posljednji put u svoju zviždaljku, odmah sam se stavio u kožu koliko toliko realnog navijača Hajduka i kroz glavu su mi prošli Del Boy i Rodney Trotter: “This time, next year! I taj sad već patnički osjećaj.

Bio je to dan istine za splitski Hajduk. Puno se uložilo, nada se podgrijala, euforija stvorila. Stadion rasprodan kao u najboljim danima, gotovo dva desetljeća nade, pristojnije suđenje nego ikad, dres bijeli, gaćice plave. Srce veliko kao Klis, na suprotnoj strani najveći suparnik, kojem mašina nije podmazana, a spremnik s gorivom malo više od pola napunjen. I takav Dinamo je imao vratnicu Oršića, ali i apsolutnu kontrolu nad utakmicom. Iako i dalje igraju bez Petkovića, nemaju Ademija i Ivanušeca, Zagrepčani odlaze s bodom koji ostavlja tih pet bodova razlike u odnosu na Hajduk, ali i mogućnost da ih Osijek i Rijeka u nedjelju preskoče.

Hajduk je momčad koja zapravo i jedino ovisi o Marku Livaji. To što je ovaj hrabri, nerijetko i sportsko drski nogometaš napravio za Hajduk nisu uspjele gotovo dvije generacije igrača, trenera i funkcionera. Udahnuo je sada već slobodno možemo reći, nogometnom mučeniku, neki nov život, probudio duh nekih prošlih vremena, ali nažalost je on sad više mit nego što je u stanju od suigrača dobiti pravu pomoć. Valdas Dambrauskas ima nogometno znanje, shvatio je mentalitet, ali jednostavno on je samo čekao svog sportskog direktora i predsjednika da mu dovedu još dva igrača. I Hajduk je interesantan, kompletna priča u ovoj HNL sezoni je “smišna”, ali mislim da derbi 12. ožujka otkrio da naslov prvaka neće završiti u Splitu. Nema klasu potrebnu za to, nema niti igru, a plan B nažalost ne postoji.

Bjelica trlja ruke, najbolji hrvatski trener Goran Tomić ni sam nije svjestan da ima priliku. Dinamo? Iako je daleko od one momčadi iz prošlih sezona i dalje je to najbolja oklada za naslov.