Prvo što sam pomislio u 90. minuti da će Oršić tamo negdje s tribine opaliti i još jednom Dalića učiniti pobjednikom. Samo da nije sva čarolija nestala iz Aladinove svjetiljke?
Nakon osmine finala Eura 2020. godine i poraza od Španjolske Zlatko Dalić je u dugom i emotivnom govoru iskreno priznao krivnju, rekao da ćemo u budućnosti biti bolji. Stigla je Liga nacija, koju je osvojio, nakon koje smo odletjeli u Katar toliko puni hvale za svoju reprezentaciju, navijači su anketi prognozirali – korak više nego u Rusiji. Kako je opasana i neugodna prva utakmica uvjerio se Leo Messi dan prije dvoboja Hrvatske i Argentine. I što bi tek on dao da je sada na Modrićevom mjesto. Da ima taj jedan, jedini bod. I to je istina, iako nakon uvodnih katarskih devedeset minuta mislim da Zlatko Dalić neće spavati.
Pješačio je naš izbornik dugo, gotovo dva dana, tražio je još jednom inspiraciju za čudo, možda i šalabahter, ali se čini da tamo nije pronašao – rješenje. Znali smo tkoje naš protivnik, njegove dobre i loše strane. Vjerujem da su analitičari, ali i svi Dalićevi pomoćnici pregledali svaku marokansku utakmicu, nastupe svakog njihovog igrača tijekom proteklih mjeseci od kada se zna da igramo 23. 11, u 11 sati s Marokom. No, istovremeno kao da smo se više svi fokusirali na Vahida Halilodžića i njegov grubi rastanak s Marokom, a ne na Walida Regraguia, 47-godišnjeg stratega koji je u karijeri vodio FUS Rabat, Duhail, Wydad AC. Iskreno, ne vjeruje da i jedan hrvatski navijač ikada čuo da stanovitog izbornika Maroka.
Taj trenerski naturščik uspio je u taktičkom smislu nadigrati svjetskog doprvaka. Zatvorio je jedinu našu silinu po boku – Hakimi je bolje čuvao Perišića od bilo koga posljednjih godinama. Puštao je naše igrače da povremeno ubacuju loptu u kazneni prostor, gdje mi nismo imali – centarfora. Nego, dragog našeg Kramarića, kojeg volimo, ali kojem nikako da svi zajedno – povjerujemo. A očito je i zašto. Poštujem izbornikovu iskrenost, a ona je apsolutna kada pričamo o vođi napada. O centarforu, o igraču koji ima “killer instinkt”. Šuker, Pršo, Dudu. I točka. Tu smo nažalost završili s igračima koji mogu devedeset minuta biti neprimjetni, a onda – donijeti pobjedu. I taj problem za svog mandata neće moći rješiti. Zato što se to definitvno ne može. Jednostavno, uspio je Hrvatsku onemogućiti da bude konkretna, okomita i opasna. Pritom su i njegovi nogometaši imali poneki “Blitzkrieg”, na sreću bez happy-enda.
Dosta smo vidjeli slabosti. Brozović nije radio svoj posao na pravi način, očito lovi formu. Kovačić je odigrao nogomet koji je nažalost igrao u većini svoje karijere. Sosu nismo primjetili, a jedan od bolji europskih lijevih bekova, barem tako kažu glasine o njegovim transferima. Juranović te teško može spasiti, a Vlašić i Pašalić su odigrali – očekivano. Nije do kraja jasno zbog čega nakon ozljede Vlašića, a blijedog izdanja Kramarića nije posegnuo za okomitijim igračima odmah na poluvremnu. Majer, Oršić, Livaja i Petković, sve su to igrači koji su mogli podići razinu naše igre. Ali ne u samoj završnici kada su jedan po jedna ulazili na ‘kapaljku’.
Prvo što sam pomislio u 90. minuti da će Oršić tamo negdje s tribine opaliti i još jednom Dalića učiniti pobjednikom. To se ovaj put nije dogodilo. Samo da nije sva čarolija nestala iz Aladinove svjetiljke? Nedjelja i četvrtak su tu, bliže nego što i možemo zamisliti.