Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. lipnja. Do petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Bok, jel možeš doći do Berke – pitao me u jedno ljetno jutro Robert Prosinečki.
Tamo sam oko 11 – uzvratio sam.
Ljeto, svaki razgovor s bivšim Vatrenim 8 nudi ili informaciju ili dobru zabavu.
Bilo je poprilično vruće, pa smo se našli u klimatiziranom prostoru.
“Kaj mislis o tome da Slaven Bilić bude novi izbornik?
“Uh, zanimljivo, a ti?
“Aljoša, Jura (Jurčević), i ja bi bili u stožeru.”
“Pa, to je sjajano” – uzvratio sam.
Nakon Ćire, Jozića i Barića, Kranjčara, netko mlađi, moderniji, meni se to čini jako zanimljivom varijantom.
“Nazovi Slavena popodne, pa napravite razgovor”, nastavio je Prosinečki.

I tako sam zapravo imao ekskluzivu, koja se već do sljedećeg jutra proširila i postala zapravo pričom ljeta.
Kako to obično biva, nekad je i novinar ‘naivan kao francuska sobarica’ pa zagrize udicu za dobrom pričom. Vrlo brzo se klupko odmotalo i iza te akcije novog stožera skrivao se Gazda koji je u sljedećih 15 godina drmao hrvatskim nogometom, a da mu baš nitko nije mogao ništa.
Nova era, novi igrači, Pršo je otišao u povijest, ali nam se pojavio Eduardo da Silva. Ni prva ‘mina’ koju su Biliću pod noge bacili Srna, Olić i Balaban bijegom u zagrebački noćni klub četiri dana prije prve kvalifikacijske utakmice protiv Rusije u Moskvi nije pokvarila taj početni zanos.

Momčad s puno više talenta nego prethodna generacija, koja je ruku na srce bila nešto bolja od one Barićeve, zagrebačka pobjeda protiv Engleza koja je ponovno unijela euforiju u momčad. Čuvena maksimirksa krtica, te pobjeda na Wembleyu koja je izbacila Engleze s Eura. Petrićev gol za 3:2 i pod kišobranom skrušeni i izgubljenji engleski izbornik McLaren.

Čudesni Eduardo da Silva. Gol Englezima, hat-trick u Izraelu u 4:3 pobjedi, gol Makedoniji u Zagrebu, oba dva gola Estoniji, jedini gol Izraelu u Zagrebu. Bio je u šukerovskoj formi, svakako jedna igrač koji tako trebao na putu rehabilitacije Vatrenih.

A onda je došla subota 23. veljače. Prva utakmica dana u Premier ligi, Arsenalovo gostovanje u Birminghamu. Igrala se četvrta minuta utakmice, a Martin Taylor, branič domaćih se zaletio, Eduardo nije stigao pobjeći i dogodila se najgora moguća stvar. Teška ozljeda, hitna operacija, dug oporavak. Tadašnji trener Arsenala tražio je doživotno izbacivanje iz nogometa za birmighamskog ‘mesara’, ali što je to vrijedilo. Prekinuo je jednu usudio bih se reći veličanstvenu karijeru. Nikad više Dudu nije igrao tako dobro kao prije te nesretne subote.

Bilić i njegov ‘bend’ nisu dugo mogli doći s sebi. Svjesni da su ostali bez nogometaša koji je bio u stanju isčupati pobjedu svojom genijalnošću i kad drugima nije išlo. Često smo pričali koliko će nam nedostajati, a najbolje smoo to vidjeli te večeri na bečkom Prateru. Tri pobjede u skupini, velebna igra i pobjeda protiv Nijemaca u Klagenfurtu i četvrtfinale.

Turska, uvijek neugodna, ali ne i momčad koje bi se trebalo bojati. I tih 120 minuta u kojima Hrvatska nije bila dovoljno dobro, ali niti trenutka nogometna slabija od momčadi Fatiha Terima. I tu je često u misli stizao Eduardo Da Silva. On bi baš u takvoj utakmici nešto smislio. Ali, nažalost, Taylor se ispostavio kao najveći saveznik svim našim ambicijama. Klasnićev gol u 119. minuti, pa proslava pobjede i onda najtužniji trenutka u povijesti Vatrenih. Da je Bilić stigao mijenjati, da je Rakitić stao uz loptu i da Semih Senturk nije loptu poslao pod Pletikosinu prečku. To je trenutak nakon kojeg nismo zaspali do jutra. Dugo smo setali na Prateru u jednom od najtežih novinarskih zadataka.

Svanulo je, nakon samo dva-tri sata spavanja u press centru smo čekali Slavena Bilića i njegove suradnike. Ni sekunde sna na izbornikovu licu, suza u gotovo svakom hrvatskom oku tog jutra. Meni osobno jedna od najtežih press konferencija. Što god kažeš, napišeš, jednostavno ne može biti utješno.

Da smo imali Dudua, da smo imali mrvicu sreće i da je Slaven bio malo iskusniji.

U sljedećem nastavku obrađujemo 2012. godinu, a naslov je “Kad zapamtiš samo zagorske grudi”