Kitarović, Plenković i Bandić u glas će nakon što je Hrvatska sa srebrom sletjela na Pleso: trebamo na valu ovog povijesnog dosega izgraditi nacionalni stadion! Devet mjeseci kasnije kćer liječnika reprezentacije Zorana Bahtijarevića je skoro slomila nogu, hodajući po maksimirskoj ruševini

U jednom istočnom zagrebačkom kvartu postoji – poveći park, malo jezerce i jedno ‘ružno pače’. Na gornjem jezeru se prekrasni bijeli labud šepuri i udvara, preko puta 300 metara južnije je – stadion!  Kako je svaka nova vlast mijenjala imena ulica, trgova, Jelačića Bana okretala malo na sjever, malo na jug, kako kome odgovara, tako je i ondašnja narodna vlast odlučila gdje će se igrati nogomet.

Nestalo je igralište koje je bilo smješteno između Koturaška ceste na sjeveru, Koranska ulice na zapadu, Kupske ulice na istoku te Varaždinske ceste na jugu (današnja Ulica grada Vukovara). Građanski, ponos purgera prije Drugog svjetskog rata  je preseljen u Beograd, ostao je prostor za istoku grada. Tamo živi jedan poseban klub, uglavnom gubitničkog mentaliteta i buntovnih navijača. Prostire se od Makismirske na sjeveru do parkirališta na Borongaju, gdje tinejdžeri polažu vozački ispit. 

 I sakupilo se u tih sedamdeset godina nekoliko etapa gradnje stadiona, koji u ožujku 2019. godine izgleda kao areheološka iskopina. U tom krateru arihitktonskog šlamperaja, ali na travnjaku koji je uglavnom bio bolji od bilo kojeg engleskog ili nizozemskog kraljevskog vrta, trčali su najveći nogometaši u povijesti. Igrao je tu Eusebio, Belin je dočekao Pelea, Crujiff je vodio Nizozemce, Maradona je došao prije svog ‘konačnog pada’, a Cristiano Ronaldo je muku mučio s Jerkom Lekom. Utakmicu je vodio Alex Ferguson, bio je tu i Jose Mouruinho, gotovo sve najveće svjetske reprezentacije su vidjele svu ljepotu tog zdanja. Kada su odlazili po glavi im se sigurno motalo, ne igramo na glavnom stadionu, vjerojatno ga tek preuređuju ili grade novi. Stadion, koji je bio domaćin Europskog nogometnog prvenstva 1974. godine u gorem je stanju nego što je to bio prije četiri i pol desetljeća. Azerbajdžan, prvi hrvatski gost u ovim kvalifikacijama, koji nogometno napreduje, ali i dalje nas dijeli više od 100 mjesta na Fifinoj ljestvici će biti domaćin Eura 2020. godine, a ovog svibnja će ugostiti finale Europske nogometne lige. I ti nogometni liliputanci su nakon još jednog poraza pomislili – njima bodovi, a nama ljepši stadion. 

Stadiums Suggestions #13 – Other European Teams

?? BayArena (@bayer04fussball)
?? Maksimir Stadion (@gnkdinamo)
?? Olympic Stadium of Athens (@AEK_FC_OFFICIAL and @paofc_)
?? Metalist Stadium (@FCShakhtar)#PES2019 #PES2020 pic.twitter.com/R8LWlzzeSv

— Suggestions for PES (@SuggestionsPES) February 20, 2019

Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Milan Bandić u glas će nakon što je Hrvatska sa srebrom sletjela na Pleso: trebamo na valu ovog povijesnog dosega izgraditi nacionalni stadion! Devet mjeseci kasnije, kćer liječnika reprezentacije Zorana Bahtijarevića je skoro slomila nogu, hodajući po maksimirskoj ruševini. Uefi je također prekipjelo, vjerojatno ni oni više nisu spremni primiti toliko ‘ispod stola’ da taj stadion dobije licenciju. Očito je da se političarima fućka, oni radije kritiziraju kvalitetu igre Dalićevih vatrenih, nego da se bave poslom za koji su ih građani izabrali. 
Nažalost, naši se političari više bave tematikom iz Vukotićevog filma “Akcija stadion”, nego što su zapeli da dobijemo nogometnu arenu. Barem nalik onoj u Budimpešti.