NBA liga živi u novom razdoblju, neki će reći da nikad nije bilo uzbudljivije, no je li uzbuđenje koje najjača svjetska liga pruža u današnje vrijeme zapravo ekvivalent pojmu kvalitetne košarke? Najbolji trener u ligi se nikako ne slaže.

Gregg Popovich voli podići košarkaške valove izjavama u ‘glavu’, bez dlake na jeziku, to je uvijek mnogima bila jedna od najdražih karakteristika velikog trenera koji je na klupi San Antonio Spursa već 22 godine, trenutno je trener s daleko najduljim stažem u ligi kada je riječ o jednom klubu. Popovich je proteklih dana ponovno uzburkao valove izjavom:

“Kada krenete pogledati statistiku jedne utakmice prvo što gledate jest trica. Ako niste pogodili trice, a druga momčad jest vi ste izgubili. Više uopće ne gledate koliko je puta momčad izgubila loptu, koliko je skokova prikupila ili kolikog je utjecaja imala tranzicijska obrana. Jednostavno, više nikoga nije briga. To je najveći dokaz koliko trica ima utjecaj na samu košarku, a danas svaka momčad igra na taj način. Više nema košarke, nestala je ljepota igre, postalo je dosadno.“

Zaista, izjava udara u srž rasprave o evoluciji trice proteklih deset i više godina. Danas živimo u doba tzv. milenijalaca, nova generacija koja je tehnološki naprednija, socijalno i kulturološki daleko osjetljivija na život koji ih okružuje. Takvo se viđenje transcendira i na sport u velikoj mjeri.

Uzeti ćemo za primjer Golden State Warriorse koji su praktički preko noći stekli opsesivno navijačko sljedbeništvo, iako mnogi od tih ‘košarkaških fanatika’ nije ni čuo za Stepha Curryja ili Jamesa Hardena prije 2012. godine. Curry je, nema previše sumnje, najbolji šuter u povijesti. Nitko nikada nije s takvom lakoćom šutirao i pogađao iz gotovo dvadeset različitih pozicija na terenu. Takva košarka može biti uzbudljiva kratko vrijeme, ali kada se događa repeticija postane dosadno i tu je suština onoga što je govorio Popovich.

Ako ćemo za usporedbu uzeti sezonu 1997/98. s prošlom, razlika u količini ispaljenih trica je nevjerojatna. Godine 1998. godine najbolja tricaška momčad lige bili su Houston Rocketsi koji su u 82 utakmice regularne sezone ispalili 1670 trica. Znate li tko je prošle sezone najviše šutirao iz daljine? Ponovno Rocketsi, a brojka najbolje sugerira u kakvom vremenu živimo: 3470 pokušaja. Lani je najmanje trica ispalila Minnesota, 1845 i to je za 175 pokušaja više nego Rocketsi otprije dvadeset godina.

Tekuća sezona počela je još luđe, zamislite, svih 30 momčadi postiže sto ili više poena po utakmici, a prije dvadeset godina samo pet ekipa bilo je na toj razini, s time da su tada Lakersi bili najefikasniji sa 105 prosječnih poena, a danas bi s takvom statistikom držali 27. mjesto.

Jasno jest zašto je ipak današnja NBA košarka toliko popularna, smjena generacija gledatelja, ‘omraženi’ milenijalci nisu odrastali uz košarku gdje je pobjednika odlučivala fantastična agresivna obrana, ili skok u napadu, zatvaranje reketa, pokušaj kreiranja prave smislene akcije koja će iz momčadi izvući ono najbolje.

Prošle nedjelje mogli smo u programu Sportkluba pogledati dvoboj LA Lakersa i Orlanda, utakmica se odlučivala kod 104:104 u posljednje dvije minute utakmice, tada smo mogli vidjeti savršenu sliku današnje košarke, umjesto da Lakersi pokušaju nešto učiniti iz prodora prema košu, odigrati pokoju loptu na centra, tražiti pozicioniranje na postu, oni su tri puta nerezonski gađali tricu i sva tri puta promašili. To je samo jedan od zaista mnogo primjera.

Dojam jest kako se mladi košarkaši ne uče osnovama košarke, tome su krivi i neki od današnjih trenera poput Mikea D’Antonija koji je jednom i sam priznao kako se njegovo treniranje svodi na šutiranje što više trica u kraćem periodu, napad pod nazivom seven seconds or less.

Naravno, nitko neće prestati pratiti košarku jer se odjednom puca previše trica, kao niti NBA ligu zbog takve promjene, ali ponekad, kao što i Popovich glasno razmišlja, lijepo je podsjetiti se kako je košarka nekad izgledala, u vrijeme Magica, Birda, Jordana, Pippena, Barkleyja, Olajuwona i drugih velikana.