Svaki nogometni zaljubljenik trebao bi osjetiti atmosferu nogometnog vikenda u Engleskoj. Ne treba vam ulaznica za neki od premierligaških ogleda, dovoljno je samo da ste na bilo kojoj željezničkoj stanici na otoku.

Naručite pintu u malom željezničkom pubu I promatrajte prolaznike. Biti će vam jasno zašto je engleski nogomet najzanimljiviji, te zašto je atmosfera neponovljiva. Tisuće ljudi, svaki sa svojim bojama I obilježjima, putuje s jednog kraja otoka na drugi. I ne razmišljaju o Arsenalu, Liverpoolu ili Manchesteru, već o Notts County-ju, Macclesfieldu ili Stevenageu. Prolaze jedni pokraj drugih, razmjenjuju poglede, osmjehe, sendviče… Navijači u rasponu godina od dvije do osamdesetdvije. Nogomet je ovdje pogonsko gorivo za izdržati tjedan u uredu, na gradilištu ili u školi.

No, postoji I druga strana priče, koja se, u stvari, nadovezuje na prethodnu. Prije mjesec/dva na Etihadu sam radio utakmicu Manhcester City-a protiv nekoga. Stadion ispunjen do posljednjeg mjesta, prekrasno vrijeme, sve je naizgled idilično. Nakon 20-ak minuta utakmice dolazi do mene gospodin u godinama I maše godišnjom ulaznicom. “Nikada više neću doći na ovaj stadion dok ne sruše zid. Ovo nije engleski nogomet, to nije naša igra. Molim vas, o tome izvjestite svoje čitatelje”, bijesno viče ovaj dugogodišnji navijač City-a. Naime, u ljetnoj pauzi na jednom dijelu stadiona, preko sve tri etaže izgrađen je zid koji odvaja VIP dio od ostatka Etihada. Ukoliko sad želite otići s jednog dijela stadiona na glavnoj tribini na drugu, morat će te napraviti puni krug oko stadiona. “Ovdje nikad nije bilo segregacije niti dijeljenja na bogate I siromašne. Vikendom smo svi jedno, bez obzira koliko novaca imamo. Ja imam dosta, imao sam tri firme koje sam prodao, a moj prijatelj ima malo, ali na utakmici sjedimo jedan pokraj drugoga. Molim vas, pišite o ovome, a ja sad, zajedno s trojicom prijatelja koji imaju godišnje ulaznice od 74. odlazim na utakmicu Accrington Town-a. Tamo nas neće tretirati kao g…a”, bijesno je zaključio ovaj gospodin. I to je engleski nogomet. Tradicija je sve!

Nakon moje prve polusezone u engleskom nogometu, morao sam vam na početku reći o čemu opće govorimo I kako je to specifično natjecanje. S jedne strane vrlo bogato, raskošno s puno novaca, a s druge tipično englesko s malim, obiteljskim stadionima I pitama u poluvremenu. Nije lako ovdje doći do naslova, možda najteže, I zato su rezultati tako cijenjeni, a menadžeri plaćeni “suhim zlatom”. Tko je najviše profitirao nakon polusezone? Pitanje nije teško I odgovor ne treba dugo smišljati. Chelsea je iskoristio prigodu koju mu je pružio Liverpool I u dosadašnjem tijeku natjecanja svi plešu kako Conte svira.

Thoughts on #LIVPLY from Jürgen Klopp…https://t.co/PUtClmn2Eb

— Liverpool FC (@LFC) January 9, 2017

 Promjenom sustava igre uspio je izvući sve najbolje iz momčadi kojom raspolaže. Prikrio je nedostatke svojega sastava, nešto što nije uspio napraviti njegov prethodnik, koji je sada na kormilu Uniteda. No, do kad ćemo slušati “Antonio blues”? Vjerojatno dok netko ne “skine” melodiju I utiša pjesmu navijača sa Stamford Bridgea. Jurgen Klopp je bio na najboljem putu da prvi put, nakon Brandona Rodgersa, otprije tri sezone stigne do naslova prvaka polusezone, ali Liverpool je sam zakomplicirao svoj put. Sindrom Bournemouth je nešto što se ovoj momčadi često događa I teško će stići odbjegli Chelsea. Svi ostali; Arsenal, Tottenham, City ipak nisu bili na razini sjajnog Chelsea, koji ruši rekorde u prvom dijelu sezone.

Conte says it isn't always easy when you change nine players but the team showed great commitment. #CFC

— Chelsea FC (@ChelseaFC) January 8, 2017

 No, nemojte mi poslije mahati ovim tekstom ispred nosa kad Tottenham ili Arsenal dođu do naslova. Naravno, ovo je Engleska I sve je moguće. Kako je Chelsea bio uvjerljiv u prvom dijelu, vrlo lako bi ga netko drugi mogao zamijeniti u nastavku. Što bi pjesnik reko’: “Ko zna, ah niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje…”