Prošlo je tjedan dana od neslavnog kraja Adria Toura u Zadru, a kritike i tenzije u jednom dijelu svijeta ne jenjavaju.

Novak Đoković oporavlja se od koronavirusa kao i ostatak zaraženih igrača Grigor Dimitrov i Borna Ćorić pa Đokovićev trener Goran Ivanišević. No, mira im ne daju otrovne strelice koje slijeću s druge strane kugle zemaljske, točnije Sjeverne Amerike.

Gotovo da nema relevantnog teniskog novinara u Americi koji nije napisao tekst o ‘zločestom’ Đokoviću koji se usudio organizirati turnir u Hrvatskoj i to pred navijačima. Kao da je Novak bio taj koji je otvorio stadion u Zadru i prodavao karte navijačima. No, taj dio priče je toliko puta prožvakan pa ga nema smisla ponavljati.

Međutim, priča koja je iz ove cijele situacije nastala zapravo je vrlo intrigantna, a tiče se napetog odnosa američke i britanske te većeg dijela europske strane teniskog sporta. ATP kao organizaciju godine 1973. formirali su Amerikanci Jack Kramer, Donald Dell i Južnoafrikanac Cliff Drysdale, a uključen je bio i Jim McManus. Glavno sjedište oduvijek je bilo u Americi koja je prednjačila teniskim šampionima dugi niz godina. Kasnije, kako se tenis razvijao tako su se širile i lokacije, pa danas imamo sjedišta u još tri nacije – Velikoj Britaniji, Australiji i Monaku.

Predsjednik je od početka ove godine bio Chris Kermode dok je dužnost preuzeo Andrea Gaudenzi, nekadašnji tenisač iz Italije, a posljednjih godina uspješan biznismen. Kermode i Đoković nisu imali dobar odnos i upravo je srpski tenisač još početkom prošle sezone organizirao sastanak dobrog dijela igrača s ciljem da se okupi podrška putem koje bi se Kermodea poslalo u ropotarnicu povijesti. Valja naglasiti da su protiv te opcije bili Roger Federer i Rafael Nadal.

Ipak, Đoković je uspio, Kermode je postao bivši. Potonji je Britanac koji je imao veliku podršku američko-britanskog lobija, no većina igrača ipak je bila na strani promjene koja se na koncu i dogodila. Novak je kao predsjednik Vijeća igrača vrlo aktivan u komunikaciji s ostatkom teniske zajednice i upravo je on pokrenuo projekt pomoći slabije rangiranim tenisačima u doba pandemije koronavirusa. Taj potez nisu svi pozitivno prihvatili, među njima i Argentinac Guido Pella koji je nedavno žestoko kritizirao Đokovića zbog Adria Toura.

AMERIČKA STRANA MEDALJE

Tenis je u Americi vrlo popularan sport, sve kreće od sveučilišne razine gdje se igrači obrazuju, ali isto tako na raspolaganju imaju vrhunske uvjete za teniski razvoj, terene, trenere, opremu i sve što je potrebno. Neki od tih igrača plaćaju školarinu, a neki imaju sreću pa su istu zaradili ‘darom’. James Blake, John Isner, Steve Johnson samo su neki od igrača koji su prošli žrvanj NCAA tenisa. Zanimljivo, hrvatski igrač Borna Gojo također je boravio u NCAA nastupajući za Sveučilište Wake Forest.

Što se tiče turnira, kod Amerikanaca sve počinje od Futuresa, teško je zaista pobrojati sve te silne turnire gdje mladi igrači dobiju prvu priliku, obično su organizirani na sveučilišnim kampusima. Onda slijede Challengeri kojih također ima pregršt, pa i glavni turniri počevši od onih serije 250, pa 500, naravno Mastersa i konačno US Opena koji je posljednji Grand Slam turnir sezone.

Na stotine milijuna dolara svake se godine utroši na organizaciju ovakvih turnira i jasno jest zašto Amerikanci žele održati svoj utjecaj. Koliko je on moćan pokazuje i dugogodišnja bitka jedinog hrvatskog ATP turnira, onog u Umagu, s eventualnom promjenom podloge. Umag je prije nekoliko sezona pokušao isforsirati promjenu sa zemljane na betonsku podlogu kako bi privukli kvalitetnije igrače koji bi se u prekrasnoj Istri mogli pripremati za američku turneju. No, kako se moglo očekivati, Amerikanci nisu htjeli niti čuti za takvu mogućnost.

Gotovo istovremeno stvarali su se planovi za nastavak sezone u kolovozu, pogađate gdje, naravno u Americi, a Đokovićev Adria Tour postao je trn u oku tim naporima. K tome, Novak je bio jedan od onih koji su najavili mogućnost da ne zaigra u New Yorku na US Openu obzirom na brojne restrikcije kojima će svi igrači biti podvrgnuti. Zbog toga su ga kritizirali brojni poznati i nepoznati igrači, javili se čak i opskurni tipovi poput Mitchella Kruegera i Noaha Rubina koji životare na Challengerima. Potonji je čak dobio kolumnu u jednom američku dnevniku gdje je dodatno ‘oprao’ Novaka zbog organizacije Adria Toura.

U Novakovu obranu stao je Gilles Simon koji je također progovorio o kojekakvom sukobu Amerikanaca s Đokovićem, nedavno je slično učinio još jedan Francuz Richard Gasquet. Kako vrijeme prolazi Đoković ima sve veću podršku dok kritika i dalje stiže s američke strane. Posebno su postali agresivni oni koji žele smijeniti Đokovića s čela Vijeća igrača, no pitanje jest hoće li u tome uspjeti.

Naravno, kada se ovakve stvari događaju dodatno se aktualiziraju rasprave o popularnosti srpskog igrača. Nick Kyrgios ga obožava kritizirati ‘on se želi svim srcem svidjeti ljudima pa glumata na terenu’, da ne govorimo o za ove retke nekim nepodobnim riječima.

Činjenica jest kako svaki put kada Đoković žestoko proslavi poen, odmah se javljaju poneki Amerikanci, Britanci ili Australci koji ga kritiziraju dok istovremeno nemaju ništa protiv kada Rafael Nadal urla ‘VAMOOOS’ i naokolo trči slaveći svaki relevantan poen. Ili pak kada Roger Federer zaplače nakon gotovo svake finalne pobjede. To se naziva selektivno pamćenje.

Reći ću još jednu riječ – hipokrizija. Licemjernost gdje će jednome biti dopušteno sve, a drugome baš ništa. Sjećamo se samo kada je Marin Čilić pao na doping testu, a usprkos tome što je proglašen nedužnim pred Sportskim sudom u Švicarskoj, mnogi mu to na jednoj strani jednadžbe nisu zaboravili.

Sukob američkog (potpomognutog britanskim) i europskog lobija za sada nosi pobjedu na euro-strani, međutim sve se čini kako je borba tek počela.