Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Vi ste Titovi, Tito je vaš” – grmio je Dinamov sjever tamo sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a s juga je stizalo “Je*o vas Tuđman.

Tako su dvije navijačke skupine zapravo pokušale otkriti povijest splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama/Croatije. Pišem to 4. svibnja, na dan kada je u Splitu 1980. godine na rasporedu bio nogometni derbi Jugoslavije između Hajduka i Crvene zvezde. Poljud gotovo pun, kako i priliči dvoboju dvojca iz velike četvrtke YU nogometa, veliki igrači: Šurjak, braća Vujović, Mužinić, Rožić, Šestić, Pižon Petrović, Dule Savić. U vodstvo je došla Crvena zvezda, a gol je zabio Pižon, izjednačio je Vujović. A onda je splitski gradonačelnik Ante Skataretiko objavio “Umro je Drug Tito”.

Muk, pokoji jecaj, pa najprije stidljivo, te sve glasnije je poljudskom školjkom odzvanjalo “Druže Tito mi ti se kunemo”. Protagonisti tog dvoboja, a možete ga pogledati u programu Sportkluba “Ta tužna splitska noć” (4. svibnja u 20.20 sati SK 1) opisali su kako su se osjećali u tim trenucima na poljudskom travnjaku. Suze koje se nisu mogli sakriti, u tom trenutku su bile kolektivno stanje u zemlji od 20 milijuna stanovnika, da bi nakon skidanja zvijezde s grba u Australiji 1990. godine postale dio kojeg su se mnogi navijači Hajduka zapravo stidjeli. No, taj snimak postoji, vidljiv je i ne mogu navijači Hajduka osporiti da su poveli jednu znamenitu pjesmu posvećenu maršalu.

Hajdukova utakmica na Visu, stalno spominjanje kako je Tito bio veliki simpatizer ‘majstora s mora’, dolazak srednjoškolke iz Kumorovca na Poljud kao posebne gošće nakon što je drugu Titu odnijela štafetu, kao slika ‘bilih’ u SFRJ. S druge strane Dinamo je etiketiran kao sušta suprotnost – kao hrvatski klub. U retrospektivi tog vremena u seriji Crno-bijeli svijet koja je dosta iskarikirana, drug iz Kockice je u navali bijesa izjavio

– “Sad nam je još samo trebalo da Dinamo postane prvak”, pa da se mase opet počnu talasati.

Kada je pala željezna zavjesa, Torcida i BBB među ostalima su doveli dr. Franju Tuđmana i HDZ na vlast nakon prvih višestranačkih parlamentarnih izbora. Svima je bilo dosta Tita, preko noći je maršal postao hrvatski krvnik, u modi je bio još jedan Zagorac iz Trgovišća, Franjo Tuđman. Nekoliko godina kasnije Tuđman je izjavio: Hrvatska treba dva jaka kluba i 200 bogatih obitelji. No, nije bivši predsjednik Partizana mislio da Croatia i Hajduk budu jednako jaki, pa je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća odlučio da se favoriziraju plavi iz Maksimirske 128. To kao da je postalo sveto pismo ljudima u HNS-u, koji se eto već 25 godina svojski trude da Dinamo bude broj 1, a Hajduk kako se snađe.

Maršal Tito i general Tuđman, kao ‘dva poluvremena’ mnogih generacija na ovim prostorima. Sve zajedno je to jedna duga i nesretna utakmica u kojoj su se isprepleli politika i njeni interesi, kroz tu su “utakmicu” prodefilirali mnogi probisvijeti, lupeži, koji su postajali tajkuni, koje je bilo baš briga što se sa sjevera ori “Vi ste Titovi, Tito je vaš, a ovi drugi s juga “Je*o vas Tuđman”. I što su se ta naša djeca međusobno mlatila, dok su oni uspjeli posvađati sjever i jug, a pritom od svega toga jako dobro živjeli. Eto, to je 4. svibnja 2020. A vi procijenite što smo to mi dobili u ovih 40 godina.