Naš reporter iz Engleske Neven Cvijanović otkriva kako izgledaju zvijezde kada se ugase kamere i mikrofoni.

– I kakav je taj Arteta ovako, kad pričaš s njim? Vidio sam da si bio s Van Dijkom, jel’ on ok? Možeš li ga pitati da ti da dres? Ajde mu reci da pozdravi ekipu iz “Trača” i nek’ potpiše dres, nek’ stavi “za sve Dugavljane”!

– Može Dugi, reći ću mu još da svrati na pivkana do Trača prije utakmice i otpjeva nešto po željama.

– Ma jebiga Cvijo, daj, znam da možeš. Znaš da te cijenim, ali nemoj sad ispast’ pič**. Ej stari, pa jel’ ti znaš kako ja tebi zavidim. Više bih ti zavidio samo da mi kažeš da u slobodno vrijeme honorarno radiš kao porno glumac! Ajde, moram ić’, riješi mi to!

Ovako ili nekako slično, sa sitnim varijacijama na temu izgleda gotovo svaki razgovor s mojim prijateljima, poznanicima i svima onima koji nešto žele, ako ništa drugo komentirati što radim. Svi oni misle da sam sa svima prijatelj i da nakon razgovora poslije utakmice još odemo na dupu ljutu. Radim u preduzeću, posao je oziljan i proizvodnja ne sme da trpi! Pa nije to baš zajebancija, mučim se “k’o Isus na križu”, kako bi to zorno rekla moja draga baba Ana. Ali, ajde da nju ne prizivam nepotrebno, nećemo kukati, nije baš da mi je jako loše. Čak me i žena ponekad pusti da zagalamim s drugarima. Znam da rušim sve postulate iz “pravilnika o kuknjavi i predstavljanju sportskog novinara i komentatora u javnosti”, ali moram priznati da nam život nije loš. U tom nepisanom pravilniku, između ostaloga stoji kako nikad, ali apsolutno nikad, čak i da te muče let lampom i puštaju po tebi Karla da ti ždere iznutricu (ako ne znaš – pogledaj “Crna kožna torba”), ne smiješ priznati da ti je dobro! Sjećam se, davno je to bilo, još dok sam, kao zelenbać radio na državnoj televiziji. Sjedim u redakciji i na vrata ulazi iskusni, legendarni komentator s Yu prostora, upravo se vratio s višemjesečnog poslovnog odsustva. Bio je na nekim važnim natjecanjima, družio se sa svjetskim sportskim zvijezdama, komentirao, radio intervjue, što ti ja znam što sve ne. Nakon više sati što sam ga samo gledao kao boga koji je upravo sišao s neba i javno se uprizorio, odvažim se pa ga upitam tanašnim, plahim glasićem:

– Pa kako je bilo, što vam je bilo najbolje od svega? Na to će legenda spremno, od cigareta i alkohola promuklim baritonom:

– Ništa, mali! Ne bih to poželio ni najgorem neprijatelju. Ja sam tamo bio zato da poštedim kolege tog groznog posla! Nakon tog odgovora ostao sam kao posran, ali nešto kasnije jedan drugi iskusniji kolega mi je objasnio da je to bio jedini ispravan odgovor komentatorske legende jer prvi i najvažniji zadatak svakoga od nas jest da objasni narodu kako se mi žrtvujemo za dobrobit drugih i da je naš posao poput Churchilove poslanice – znoj, krv i suze! Nikad, ali nikad, pa ni tad kad si na trenutak pomislio da nije baš sve loše, ne smiješ reći da ti je dobro! To je bila moja prva ozbiljna komentatorska lekcija na državnoj televiziji. Nakon toga što god bi me pitali, ja bih odgovorio kao iz topa: – Loše, jebeno loše!

Zašto vam to sve, uopće, pričam? Pa, zato što me taj Dugi, koji mi je zaprijetio da mu moram riješiti dres s potpisom Van Dijka jer u protivnom ću ispasti ženski spolni organ, natjerao da napišem tko je dobar, tko loš, a tko zao od svih tih likova s kojima se “družim” u svakodnevno radu. Tako kaže on, prenosim točno njegove riječi: – Ti stalno nešto sereš o tom nogometu, a ljude u stvari zanima kakvi su ti likovi. Daj napravi nekakvu emisiju gdje ćeš s nijma biti u birtiji ili barem napiši kakvi su oni, tko je pič** (opet!) a tko je pravi kit!

Nisam se mogao oglušiti o ovakvu konstruktivnu kritiku, ali shvatite ovo kao prvi dio te sage o kojoj bi se knjige mogle napisati. Ovdje samo o trenerima iliti, kako ih ovdje zovu, menadžerima. Dakle, tko je žensko spolovilo, a tko pravi najveći sisavac na zemlji?

Pa, ‘ajmo po redu. Naravno, ne pišem o njihovim trenerskim kvalitetama i sposobnostima, već tko je frajer, a tko nije. Odmah vas moram razočarati. Na žalost ili na sreću, ovisi iz kojega kuta gledate jer možda bi za priču bilo i bolje da nije tako – svi su prilično ok, nitko od njih nije, kako to moj prijatelj Dugi jednostavno kaže – pič**. Ja se moram ispričati i u potpunosti ograditi, jer znam da ova riječ mnoge od vas vrijeđa, ali Dugi nikad nije bio čovjek od puno riječi, nego više praktičar. Njega ne zanima šekspirijanska rečenica, već kako sa što manje uloženog vremena i prostora pokazati što više, a ima li zgodnije riječi za višestruku upotrebu od tog pridjeva koji je zaista višeznačan, može biti i ugodan i neugodan, i dobar i loš, i kritičan i pohvalan.

Dakle, dragi moj Dugi, ukratko, svi ovi najveći i najpoznatiji treneri su poprilični kitovi. Sa svima se može zgodno pričati, pa čak i iza kulisa. Tako sam, prije utakmice Liverpoola i Tottenhama, ćaskao s Pochettinom, koji mi je objašnjavao kako se nikad nije u potpunosti snašao u Engleskoj i da mu klima nikako ne odgovara. Ako bi nekoga, iz plejade sjajnih likova, trebao izdvojiti, onda bi to definitivno bio upravo Mauricio. Čak bih otišao i tako daleko da ga nazovem dobrim poznanikom. Nemam njegov broj telefona, niti se nalazimo van poslovnih obaveza obojice, ali s njim mogu popričati i bez kamera, a kad god ga zamolim za razgovor reći će da mu je drago da me vidi i da sam prvi u redu. Čak i ako je kurtoazija, lijepo je za čuti. Žao mi je da nije tu više, ali nadam se da će uskoro biti. Mislim da čeka ljeto i novi posao u jednom klubu sa sjevera koji počinje s istim slovom kao i njegovo ime, a preziva se United. Tko nije shvatio, neće ništa niti shvatiti.

Drugi na popisu mojih najdražih menadžera je moj dobri Juergen. Nakon ove rečenice opet čujem Dugog – Pa, koji si ti seronja, pa kako možeš, a tako si pljuvao po njemu!

Ma, nisam ja, Dugi pljuvao po njemu, nego me je bilo strah da ne uspije. Prema onima koje najviše voliš ujedno si i najkritičniji, pa tako i ja prema njemu. Čak, štoviše u Liverpoolu su se potrudili da mu prevedu moj tekst, za kojega je sam rekao da mu je bio duhovit i da voli ljude koji ne klimaju glavom. To mi je, ujedno bio i najveći kompliment kojega sam ikad dobio. Na sreću, čovjek je sazrio na pravi način, a i sam kaže da se promijenio od svoje prve sezone i da još uvijek uči. S Juergenom pričam na mom katastrofalnom njemačkom, za koji on kaže da nije baš tako loš. S obzirom da sam ga učio 12 godina trebao bi biti puno bolji, ali što god napravio zvučim k’o Bata Životinja iz ”Valtera”, preobučen u njemačku uniformu. Rekao mi je Klopp da ga je Željko Buvač naučio par naših rečenica, ali da ih ne smije izgovoriti jer da nisu pristojne. Nakon dugog nagovaranja ipak ih je izbacio iz sebe, a nisam niti malo bio iznenađen da su apsolutno sve uključivale omiljenu riječ mog prijatelja Dugog. Klopp je uvijek ugodan i spreman na razgovor, ne samo “da, ne, možda”, već na popriličnu elaboraciju. Čovjek zna znanje, očigledno. Juergen je već sad “velik”, a bit će samo veći.

Od svih ostalih trenera, u grupu najsimpatičnijih moram ugurati i ovu najnoviju zvijezdu, Franka Lamparda. Definitivno će biti trenerski superstar ječ čovjek ima sve. Poput mladog Mourinha ili Guardiole, ima manekenski izgled, a opet nije bez pokrića. Frank je galantan bez puno truda, poput našeg Viška. S druge strane, ima još nešto što nema nitko od već

pobrojanih stranaca. Naime, domaći novinari ga strašno guraju. Paše im da imaju jednog Engleza na čelu velikog i značajnog kluba, k tomu još i klupsku legendu…

Svi ostali su profesionalci koji su ugodni dok s tobom razgovaraju, ali zaborave te već slijedećeg trena, uključujući već gore spomenute Josea i Pepa. Guardioli se otvoreno neda komunicirati s novinarima, za koje smatra da su “pain in the ass” i da su nužno zlo. Mourinho nije otišao tako daleko iz jednostavnog razloga što se često nalazi s “druge strane ograde”, radeći kao televizijski komentator. Svi ostali, koje nisam poimence pobrojao, su korektni, kažu što moraju, s osmijehom na licu, okrenu se i odu. Surovi profesionalci, s onoliko emocije koliko je u PR udžbenicima propisano.

U slijedećem tekstu pišem o igračima, jer obećao sam Dugom. Naravno, sve u znaku pitanja – tko je p…, a tko je kit! Na kraju, dragi moji, što vam mogu poručiti. Želim vam sve najbolje u Novoj godini. Želim vam sve ono što si sami želite, da vas žene i muževi slušaju, da vam djeca odu po pivu i novine kad god ih to zatražite, da vam se koeficijenti poslože k’o kec na desetki i da u Novoj godini ne podrapate niti jedan listić! Oprostite mi ako sam negdje pogriješio ili s nečim vas uvrijedio. Ni prvi, ni zadnji put! Puno zdravlja i sreće, voli Vas vaš Cvijo!